U danima koji su prethodili putovanju, u stanu porodice Kovalčuk vladala je primjetna euforija. Koferi su izvučeni ranije nego što je bilo potrebno, kao da su otac i kćerka željeli da produže iščekivanje puta.

Oleh Kovalčuk je pažljivo provjeravao skijašku opremu, oslanjajući se na rutinu stečenu tokom godina – skije su bile očišćene i povezane, pancerice složene uz zid, a zimske jakne spremne na vješalicama u hodniku.

Natalija Kovalčuk je, po običaju, vodila računa o sitnicama. U njenoj torbi našle su se rukavice, kape, naočare za snijeg, ali i bilježnica u koju je povremeno zapisivala utiske sa putovanja.

 Telefon je ostavila da se puni na noćnom stočiću, ne sluteći da će kasnije postati simbol neodgovorenih poziva.

Kod kuće su ostajale majka Irina i dvije mlađe sestre, koje su ih posmatrale dok se pakuju. Za njih je ovo bio još jedan „tatin i Natin“ put. Njih dvoje su oduvijek činili nerazdvojni tandem za avanture – planinarenja, kampovanja i zimske izlete koje su započeli još dok je Natalija bila dijete.

Dok su mlađe djevojčice radije birale sigurnost doma, Natalija je odrastala uz očev korak i pogled usmjeren ka horizontu.

Veče pred polazak proteklo je spokojno. Večera je bila jednostavna, ali ispunjena smijehom i planovima. Razgovarali su o stazama, snijegu i danima koji ih čekaju.

 Iryna je, kao i uvijek, podsjetila da se jave čim stignu i da budu oprezni. Natalija joj je, uz blag osmijeh, rekla da nema razloga za brigu.

Ništa u toj večeri nije nosilo nemir. Kuća je utonula u san uvjerenja da je pred njima samo još jedno bezbrižno putovanje.

Na dan polaska ustali su prije svitanja. Grad je bio tih dok su Oleh i Natalija tiho izašli iz zgrade, noseći torbe i skije. Automobil je bio pažljivo natovaren, a na zadnjem sjedištu ostali su tragovi njihove uzbuđene žurbe.

Dok su se udaljavali, u prozoru je ostalo slabo svjetlo – Irina i djevojčice su ih ispratile bez riječi, vjerujući da će se ubrzo vratiti sa novim pričama.

Put je prolazio mirno. Zaustavljali su se na kratke pauze, pili kafu i prisjećali se ranijih avantura. Natalija je bila vedra, razgovorljiva i puna planova. Nije pokazivala nikakve znake brige ili unutrašnje borbe. Djelovala je kao neko ko ide tamo gdje želi – na snijeg, u pokret, zajedno sa ocem.

U kasnim popodnevnim satima stigli su u skijalište. Lagani snijeg počeo je da prekriva put, a hotel, smješten uz samu stazu, djelovao je toplo i sigurno. Prijavili su se na recepciji, raspakovali stvari i sišli na večeru. Osoblje ih je kasnije opisalo kao skladan dvojac – oca i kćerku povezane razumijevanjem.

Ništa nije ukazivalo na to da će se već te prve večeri dogoditi nešto što će zauvijek promijeniti njihove živote. Nije bilo svađe, niti teških riječi. Nakon večere povukli su se u sobu, planirajući rano skijanje sljedećeg jutra.

Te noći, dok je snijeg padao bez prestanka, niko nije mogao da nasluti da će se trag Natalije Kovalčuk izgubiti upravo tu – na početku puta koji je trebalo da bude još jedna njihova zajednička avantura.

Potraga koja je vodila preko planine, ka zaboravljenoj žičari

Nestanak Natalije Kovalčuk podigao je čitavo skijalište na noge. Već prvog dana, lokalna policija i gorska služba započele su potragu u neposrednoj okolini hotela, a zatim i duž staza koje su bile zatvorene tokom noći njenog izlaska. Otac, Oleh, učestvovao je u svakoj pretrazi, odbijajući da se vrati u hotelsku sobu u kojoj je posljednji put vidio kćerku.

Kako su sati prelazili u dane, potraga se širila preko cijele planine. Helikopteri su nadlijetali grebene, psi tragači su pretraživali šumske pojaseve, a rendžeri su pregledali i one dijelove terena koje turisti rijetko posjećuju. Ipak, snijeg koji je neumorno padao izbrisao je gotovo svaki mogući trag.

Posebna pažnja posvećena je drugoj strani planine — području koje nije bilo direktno povezano sa glavnim stazama. Tamo se nalazila stara žičara, godinama van upotrebe, koju su lokalci pamtili još iz vremena kada je skijalište bilo znatno manje. Zvanično, do nje se nije moglo lako stići, ali za nekoga ko je imao snage, upornosti i makar osnovno poznavanje terena, put je bio moguć.

Policajci su pretpostavili da bi Natalija, vođena instinktom i željom da se skloni od hladnoće, mogla krenuti upravo tim pravcem. Ipak, ni tamo nisu pronađeni jasni dokazi — samo stari tragovi skija, djelimično zatrpani snijegom, za koje se nikada nije moglo sa sigurnošću tvrditi da su njeni.

Nakon više od sedam dana neprekidne potrage, operacija je postepeno smanjena. Zvanična potraga je obustavljena, ali slučaj nije zatvoren. Oleh je ostao u skijalištu još nedjeljama, svakodnevno se vraćajući na planinu, vjerujući da ga kćerka negdje čeka.

Kolibica u snijegu i znak da je bila živa

Desetog dana od Natalijinog nestanka, jedan od policajaca koji je tokom rutinske patrole obilazio zabačene dijelove planine primijetio je nešto neuobičajeno. Nedaleko od stare žičare, sakrivena između borova, nalazila se mala drvena koliba, nekada korišćena kao zaklon za radnike. Dimnjak je bio hladan, ali vrata nisu bila zaključana.

Unutra su zatekli tragove koji su prvi put ulili nadu. Na stolu je stajala metalna šolja, u njoj ostaci čaja. Pored peći, uredno složene rukavice i kapa. U pepelu su se jasno vidjeli tragovi nedavne vatre. Neko se tu grijao. Neko je znao kako da preživi.

Na drvenoj klupi, u snijegu koji je ulazio kroz pukotinu na vratima, rendžeri su ugledali riječi ispisane prstom:

„Tata, ovdje sam bila. Izgubila sam se, upomoć.“

Poruka nije imala datum, niti objašnjenje. Ali za Oleha, bila je dovoljna. Značilo je to da je Natalija preživjela noći na planini, da je mislila na njega, i da je negdje nastavila dalje i da ne umije da se vrati nazad u hotel.

Koliba je postala centralna tačka nove, tiše potrage. Iako više nije bilo masovne akcije, policajci su tokom svojih patrola redovno obilazili područje stare žičare. Porodica Kovalčuk uputila je javni apel, a vijest se proširila i van granica zemlje.

Natalijin trag se, međutim, ponovo gubio iza kolibe, na mjestu gdje se planina strmo spuštala u šumu.

I dok je zima bila sve jača, jedno pitanje je ostalo da visi u vazduhu — da li je koliba bila samo kratko utočište… ili posljednje mjesto na kojem je Natalija željela da bude pronađena?

Ime koje je potvrdilo strahove i nadu u isto vrijeme

Kada su policajci shvatili da se u kolibici, skrivenoj ispod stare žičare, ne nalazi samo neko ko se slučajno sklonio od hladnoće, već dvoje ljudi koji tu očigledno borave duže vrijeme, pristup je morao biti izuzetno oprezan. Vođa tima, Patriša Langford, bila je svjesna da svaka pogrešna riječ ili nagli pokret mogu izazvati paniku.

Kad je policija sa Olegom ušla u kolibu ugledali su prizor gdje su na krevetu sjedile dvije djevojke zamotane ćebetom i grijale se na kaminu. Natalija je ugledala oca, skočila mu u zagrljaj i briznula u plač, plakali su i policajci.

Kako je veče odmicalo, Natalija se prisjećala te večeri sa jasnoćom koja je skoro boljela. Simon je stajala pored nje, starija, mirna, sa pogledom koji je istovremeno umirivao i plašio. Govorila je Nataliji, ne moramo da detaljišemo, ali je ona željela da ispriča ocu šta se desilo te večeri kad je otišla iz hotela.

"Čula sam se sa Sinom preko društvenih mreža, znamo se sa kampa od prošle godine. Rekla joj je da će biti „samo kratka šetnja“ i da ne govori ocu ništa. Taj dogovor bio je prvi trenutak tajne, prvi korak ka nepoznatom za mene."

Kako su koračale hodnikom, a potom napolju kroz snijeg koji se lagano zgužvao pod nogama, Natalija je osjećala rastući strah, ali i neku vrstu uzbuđenja. Svaka ulica, svaka sjenka u hodniku hotela činila se strahom, a dok su izlazile na spoljašnju terasu, svjetlo lampi bilo je dovoljno da osvijetli put, ali ne i da pokaže krajnju tačku puta. Simon ju je držala za ruku, lagano je usmjeravala, dok Natalija nije mogla da zna da li će ikada stići nazad.

Svijet se širio oko njih, ali znala je da se udaljavaju od svega poznatog. Panika je počela da tinja kada su primijetile da se putanja gubi, da ne postoji jasan znak povratka. Simon je govorila riječi koje su trebale da umire – „Samo polako, vodiću te“ – ali za Nataliju su zvučale prazno. Svaki korak dalje bio je korak u nepoznato.

Prva koliba i zabluda izolacije

Nabasile su na staru kolibu, skriveni kutak pod žičarom, čije je postojanje Natalija kasnije opisala kao „mjesto koje se samo pojavilo“. Koliba je mirisala na dim i vlagu, a unutra je tinjala peć. Bio je to prvi znak da postoji sklonište, ali i mjesto gdje je strah mogao da se nastani. Simon je objasnila da će ovdje biti sigurne, da ih niko neće pronaći, ali Natalija je osjećala težinu svake rečenice.

U kolibi su provele prve sate. Natalija je primijetila koliko Simon pažljivo nadgleda svaki njen pokret, kako kontroliše sve detalje – raspored ćebadi, metalne šolje, pokrete po kolibi. Bila je sa jedne strane srećna jer su našle utočište i sklonile se od hladnoće, a sa druge strane bilo je strašno jer ih danima niko nije pronalazio.

Ipak, postojalo je nešto što je Nataliju mučilo duboko unutra: osjećaj da je Simon imala planove koji su prelazili granice povjerenja. Pokušavala je da se prilagodi, da vjeruje, ali osjećaj nelagode je rastao. Svaki put kada bi Simon pomolila pogled, Natalija je osjećala da postoji moć koja nadmašuje njenu sposobnost da odlučuje.

Kada su policajci i otac konačno stigli, Natalija je plakala ne samo od radosti, već i od oslobađanja. Suze su bile mješavina straha, olakšanja i bola zbog svega što je proživjela. Osjećala je kako je prešla granicu između djetinjstva i svijeta odraslih – svijeta u kojem tajne i manipulacija mogu preplaviti i najsigurnije trenutke.

Simon je, suočena sa dolaskom policije, shvatila da njena uloga više ne može ostati skrivena. Iako je Natalija još bila u sjenci straha, postupci Simon otvorili su vrata pravdi. Policija je sada mogla da ispita sve okolnosti, razotkrije manipulaciju i zaštiti djevojku.

Natalija, dok je gledala oca i ljude koji su došli da je spasu, osjećala je kako se svijet oko nje polako pomjera ka stvarnosti, ali i koliko je krhka linija između povjerenja i straha. Svaki trenutak oslobađanja bio je i opomena – da sloboda nosi i odgovornost, i da iskustva koja su je oblikovala neće lako nestati.

Ispostavilo se da je Simon lezbejka i da je imala skrivene namjere prema Nataliji koja je imala samo 16 godina, prenosi Stil.