Priča djevojke koja je bila beba tokom akcije "Oluja" 1995. godine ostavlja bez daha. Ovo je njena priča, priča njenih roditelja, priča njenih sestara

Serija Tvrđava nas je ovaj vikend vratila na 1995. godinu, kolonu koja je krenula iz Krajine, muku ljudi u izbjegličkoj koloni. Sjećanja svih nas su živa, kao da je juče bilo. Svi mi imamo svoju priču. Svi mi imamo sećanje za koje može i treba da se pretoči u seriju, knjigu ili film. Jer ono što smo preživjeli ne smije da se zaboravi.

Sjećanje jedne djevojke koja je kao beba bila u koloni iz Knina te 1995. godine objavljeno je 2018. godine u Telegrafu, a mi ga prenosimo u cjelosti:

"Kilometarska kolona Srba u strahu od terora hrvatske vojske napušta svoje domove.

Među njima sam i ja, beba od dvadeset mjeseci. Mama me nosi u naručju i plače na sav glas! Dehidrirala sam, borim se za život, a ljekara nema. Nema ni tate, eno ga na ratištu, rekli su nam da je poginuo braneći Krajinu.

Vruć je avgust bio te '95. Tog dana je u našoj kući bila uobičajena atmosfera. Tata je već bio na položaju, a mama je strahovala od svake granate koja je pala. Imali smo tu nesreću da ih je hrvatska vojska bacala u blizini naše kuće, pa smo često noći provodili u podrumu. Dan kao i svaki drugi, svi smo srećni i nasmijani iako je oko nas besneo rat. Doručak, ručak i iznenadna posjeta komšije. Trči sav uzjapuren i viče mojoj mami: "Pakuj djecu i bježi".

"Pakuj djecu i bježi"

Srećna sam jer se ne sjećam ničega... Ovo je sve ono što su mi moji pričali, a neke stvari su dugo krili od mene i mislili da me tako štite.

Mama uzima najosnovnije stvari, starija sestra me hvata u naručje i odlazimo kod babe i djeda na selo. Sa nekoliko prnjica jurimo ka staroj kamenoj kući.

"Sve je u redu, nemojte se bojati. To je samo privremeno, proći će i ovo", tješio je mamu pokojni stric.

Bio je tako naočit i samouveren, vjerovao je našoj vojsci. Ipak, nevolja se osjećala u vazduhu.

Prespavali smo u uvjerenju da će sve biti dobro. U 5 ujutru počeo je haos, samo nekoliko sati kasnije pao je Knin. Probudila nas je kolona ljudi koja je prolazila pored naše kuće.

Četvorodnevna akcija "Oluja" bila je najveća operacija etničkog čišćenja posle Drugog svjetskog rata, tokom koje su nad Srbima izvršeni brojni zločini protiv čovječnosti. Ubijeno je preko 2.500 Srba, a 250.000 je protjerano sa svojih ognjišta. Za počinjene zločine niko nije osuđen.

Naređeno je povlačenje srpske vojske. Tate i dalje nema. Mama je u panici, ne zna ni sama gdje će sa nas tri. Uzima ono malo stvari i smješta nas u kola. Prabaka neće da ide, pokušali su da je ubijede, ali uzalud.

"Djeco moja, ja sam se ovdje rodila i ja odavde ne bježim, pa makar me ubili na kućnom pragu. Pamtim dane kad se ođe tuklo dok jedan ne ostane. I opet ćemo svi biti isti kad sve prođe, a proći će. Sve je to zbog krsta, oni se krste cijelom rukom, a mi sa tri prsta. Ne smijete vi njih vrijeđati zato što oni ne slave krsnu slavu."

Požuruju nas sa svih strana da krenemo, mama pokušava da sakrije strah zbog starijih sestara. Kolona se polako kreće, nema joj kraja. Polako pada noć, a mi i dalje ne znamo gdje idemo. Namučeni narod vjeruje da je sve privremeno, bili su ubijeđeni da će se vratiti. Do nas dopiru samo užasne vijesti - ubijen, osakaćen, mučen.

Odjednom se začuo poznati glas, sestre su povikale: "Mama, mama, evo ga ćaća!" Tata je na sebi imao neku pocepanu maslinasto zelenu majicu, bio je sav prljav i ošamućen, ali srećan je jer nas je konačno pronašao. Bio je na položaju kada je Knin pao, međutim, njih o tome niko nije obavestio. Sada smo opet svi zajedno, idemo dalje.

"Sklanjajte se s puta, gađaju nas!" Tata nas je brže-bolje zgrabio i odveo u šumu koja se nalazila u blizini. Već sljedećeg trenutka začuo se prasak. Granate su padale, a krvavi i raskomadani ljudi ležali su pored puta. Prizor koji će mojim sestrama doživotno ostati urezan u sjećanje.

Dehidrirala sam

Polako se krećemo u koloni, i dalje niko ne vjeruje da je Krajina pala. Niko od naše rodbine ne zna gdje smo i da li smo živi.

Dehidrirala sam pred sam ulazak u Banjaluku. Majka me uzima u naručje i probija se između automobila kako bi potražila pomoć. Paniči, plače i vrišti.

"Pomozite mi, dijete mi umire, ne diše", vikala je sva uplakana.

Iz kolone je istrčala medicinska sestra koja me je uzela u naručje i odvela u bolnicu koja se nalazila u blizini. Dok su me priključivali na aparate moja majka je sve vrijeme ispred ordinacije jecala. Poslije samo nekoliko minuta uspjeli su da me vrate u život.

Kada smo izašle iz bolnice već je pao mrak. Izgubile smo se, ne možemo da pronađemo tatu i sestre, tada nije bilo mobilnih telefona. Gdje ćemo sad? Gdje će ona sva umorna i iznemogla sa dvadesetmesečnom bebom kojoj su se prije nekoliko sati borili za život? Odlučila je da se vrati u bolnicu kod iste one medicinske sestre, Jadranke Ivanković, koja mi je spasila život. Primila nas je u svoj dom.

Pokušavali smo preko radija da pronađemo tatu i sestre. Jadranka je poslala naša imena i adresu, a onda je voditeljka to ponavljala. Trud se isplatio, samo nekoliko sati kasnije opet smo se sastali. Konačno smo jeli svi zajedno, kao prava porodica. Znali smo da nas već sutra čeka neka nova muka, ali uživali smo u tom trenutku.

Sestrin rođendan

Nije nam dala da idemo dok opasnost ne prođe. Rekla je da priprema veliko iznenađenje za nas i da moramo ostati bar do 11. avgusta. Zbog cijele situacije moji roditelji su skroz zaboravili na sestrin deveti rođendan. Ipak, ova nesebična žena htjela je da svi bar na trenutak zaborave pakao koji se dešava oko nas.

Napravila je tortu i zapalila svećice. Sve je bilo savršeno dok sestra nije naglas izgovorila svoju rođendansku želju.

"Pa ja bih da mi idemo kući, dosta smo bili u gostima" - rekla je onako sićušna i naivna. Mama je briznula u plač. Tata je pokušavao da je smiri, ali uzalud. Sve ono što su godinama stvarali i gradili bilo je uništeno u jednom danu.

Vrijeme je da se krene za Srbiju

Svanulo je, vrijeme da se krene dalje. Iza nas je Drina, daleko smo od kuće i svih onih ruševina.

Mamina sestra je živjela u Sivcu, malom gradiću u Vojvodini, pa smo otišli kod nje, iako je policija pokušala da nas preusmeri na Kosovo. Plakali su kad su nas vidjeli, srećni jer smo živi, tužni zbog svega što nas je snašlo. Baba, deda, ujak i ujna, svi su bili tu, uspeli su da pobjegnu. Nekoliko dana kasnije pojavio se i stric koji je i dalje bio ubijeđen da je sve to samo privremeno. Nažalost, umro je u nadi da će sve biti kao nekad, kao prije.

Uslijedilo je čuđenje. Kakva je ovo ravnica? Ko ovde može da živi? Krajišnici, ljudi "sa kamena", ovde da opstanu? Teško.

Odlazak u Crnu Goru

Bilo nas je 15 u kući kod tetke, jasan znak da tu ne možemo dugo ostati. Tata odlazi u Crnu Goru i nalazi nam privremeni smještaj. Nekoliko mjeseci kasnije opet smo svi zajedno u Ulcinju. Započinjemo novi život, sve ispočetka, snalazimo se kako znamo i umijemo. U pomoć nam priskaču Albanci, nude nam smeštaj i posao. Mama najviše žali što iz naše stare kuće nije ponijela fotografije.

"Sve se može nadoknaditi i ponovo steći, ali nikada više nećemo biti mladi i nasmijani kao na starim fotografijama koje smo zauvijek izgubili."

Sada, 23 godine kasnije, moji roditelji žive u onoj staroj kamenoj kući koju su Hrvati nekoliko puta palili tokom rata. Da, vratili su se u jedno malo mjesto kod Knina. I znate šta? Srećni su, konačno su "na svom". Vjerujem da će ih mnogi brže-bolje osuditi, ali ne marim.

Tata rijetko priča o ratu, ne želi da se prisjeća svega. Mama se svakog 5. avgusta zatvara u kuću i krije suze od nas, dok kolone automobila sa hrvatskim zastavama jure u pravcu Knina kako bi proslavili godišnjicu "Oluje"."