Život ponekad piše priče koje su nevjerovatne, ali su istovremeno istinite i duboko emotivne.

Moja priča je upravo takva – priča o ljubavi koja je preživjela rat, godine tišine i razdvojenosti, i koja se, uprkos svemu, ponovo pojavila kada sam to najmanje očekivala.

Ja sam Zehra. Filip i ja smo išli u isti razred u Gimnaziji u Zadru. Bili smo mladi, ludi jedno za drugim i vjerovali smo da nas ništa ne može razdvojiti. On je bio Hrvat, ja sam bila mješavina – otac Hrvat, majka muslimanka. U tim godinama ljubav je djelovala jednostavno, gotovo magično. Planirali smo zajedničku budućnost, maštali o putovanjima, o životu koji ćemo graditi zajedno. Vjerovala sam mu kao nijednom muškarcu prije, a ni poslije.

Sjećam se kako smo provodili sate zajedno nakon časova, sjedili na klupama ispred škole ili na obali, crtali jedno drugom zagonetke i male poruke na papiru. Filip bi me uvijek nasmijao, bio je sposoban da čak i u najsumornijim danima unese svjetlost. Njegov smijeh bio je zarazan, a oči pune topline. Svaki put kad bi me pogledao, srce mi je ubrzano kucalo.

Sve se promijenilo kada je počeo raspad Jugoslavije. Ratovi su izbijali, svijet oko nas se raspadao, a naši roditelji su se brinuli za našu bezbjednost. Moji roditelji su zbog svog mješovitog braka osjećali nesigurnost i stalno su razmišljali o tome da li je bolje da se preselimo negdje dalje, gdje ćemo biti sigurni. Ja sam se trudila da održim neku vrstu stabilnosti u svom svijetu, ali unutrašnji nemir i strah stalno su bili prisutni.

Tog jutra, prije nego što smo se rastali, Filip me je dopratio do kuće. Sjedili smo na stepenicama ispred ulaza, crtali jedno drugom zagonetke po papiru i smješkali se glupostima koje su bile samo naše. Srce mi je bilo teško, jer sam već znala da smo dobili vizu za Australiju, ali nisam znala kako da mu kažem. Tog trenutka, sve riječi koje sam željela da izgovorim ostale su mi u grlu.

U obliku malog bunta, na papiru sam napisala: „Selim se.“ On se nasmijao, misleći da se šalim. Ali ja sam počela da plačem, suze su mi se slivale niz lice dok sam gledala njegovu zbunjenu, ali zabrinutu facu. Nikada neću zaboraviti njegove riječi: „Budalice jedna, ja ću te naći i na kraj svijeta.“ Tog dana nisam ni mogla ni sanjati da će te riječi postati proročanske. Taj trenutak bio je i kraj i početak nečega – kraj našeg svakodnevnog života u Zadru i početak beskrajne čežnje koja će trajati decenijama.

Drugi svijet

Preselili smo se u Sidnej. Moji roditelji su počeli da rade, a ja sam se suočavala s izazovima prilagođavanja novoj sredini. Jezik je bio težak, školske obaveze još teže, a ja sam se, pored svega, trudila da zadržim dio svog starog života u srcu. Vraćena sam nekoliko razreda unazad, učila sam jezik, sticala nova iskustva i polako gradila svoj život. Karijera je postajala moja nova ljubav, moj svijet u kojem sam mogla da budem samostalna i uspješna.

Ipak, srce mi je stalno tugovalo za Filipom. Svake noći, kada bih legla da spavam, zamišljala sam kako sjedi negdje daleko, da li misli na mene, da li je i on zaljubljen u uspomene kao što sam ja. Slala sam mu pisma, ostavljala adresu, broj telefona – ali odgovora nije bilo. Moja ljubav se činila izgubljenom u vremenu, razdvojena ratom i nemilosrdnim okolnostima.

Godine su prolazile. Preko televizije sam pratila haos koji se dešavao u bivšoj Jugoslaviji. Ponekad bih zastala pred ekranom, a srce bi mi stalo kada bih vidjela poznate gradove pod opsadom. Slala sam nova pisma, ali nikada nisam dobila odgovor. Moja najveća ljubav, Filip, kao da je nestao iz mog života, iz mog svijeta. Ostajala je samo uspomena na mladalačkog dečka iz Gimnazije, s kojim sam dijelila prve poljupce, prve snove i prve strahove.

Prošlo je više od dvadeset godina kada sam se čula s našom zajedničkom prijateljicom Hanom, koja je sa nama išla u razred. Moja dva braka su bila završena, nisam imala djecu, ali sam bila uspješna karijeristkinja. Hana mi je pričala kako su se naši drugari snašli: Filip je postao ljekar, oženio se ženom iz svoje struke, radio u Sarajevu, a potom u Zagrebu. Ali gdje je sada tačno – nije znala. To je bio jedan od onih trenutaka kada srce istovremeno zadrhti i umre od tuge – toliko blizu, a opet nedostupan.

Pokušala sam da ga nađem putem mreža i starih kontakata, ali sve je bilo bezuspješno. Svaki neuspjeh bio je novi udarac, ali nada nije nestajala. Godine su prolazile, a uspomene su postajale sve snažnije. Ljubav koja je jednom gorjela, još je tinjala u meni, iako je život nemilosrdno gradio zidove između nas.

27 godina kasnije

A onda, 27 godina kasnije, stigao je e-mail iz duševne bolnice u Zagrebu. Prva poruka glasila je: „Budalice jedna, ja ću te naći i na kraj svijeta.“ Srce mi je odmah poskočilo. Odmah sam znala da je on. Skepticizam je bio tu – poruka iz mentalne bolnice nije nešto što očekuješ u životu – ali njegova rečenica, njegova fraza, bila je nepogrešiva. To je bio Filip.

Objasnio mi je da je načelnik bolnice i da je veoma uspješan. Njegov život, kao i moj, vodili su nas različitim putevima, ali riječi iz mladosti nisu bile zaboravljene. Bez obzira na to što sada imamo svoje živote, bila sam srećna zbog ponovne komunikacije. Dogovorili smo se da ćemo popiti kafu kada budemo imali priliku – jednostavno, mirno, ali s tolikom količinom emocija koje su se gomilale skoro tri decenije.

Čitava ova priča naučila me je koliko su ljubav i sudbina čudesni. Koliko god život bio surov, koliko god ratovi i udaljenost pokušavali da nas razdvoje, postoje veze koje ne mogu da se prekinu. Filip i ja smo primjer toga. Možda nećemo moći da nadoknadimo sve izgubljeno vrijeme, ali ljubav koja preživi dvije i po decenije, koja preživi rat, tišinu i razdvojenost, vrijedna je svake suze, svakog trenutka tuge i svakog dana čekanja.

Danas, kada razmišljam o Filipu, shvatam koliko je život nepredvidiv i koliko su naše mladalačke riječi moćne. „Budalice jedna, ja ću te naći i na kraj svijeta“ – više nije samo sjećanje. To je stvarnost koja je dokazala da prava ljubav, kada je iskrena i duboka, nikada ne umire, prenosi Stil.