Ana iz Rusije imala je veoma miran i uređen život, nakon bezbrižnog djetinjstva, posvetila se školovanju, potom se zaljubila u Alekseja i u u njemu prepoznala čovjeka svog života sa kojim je priželjkivala da osnuje porodicu. Sve je djelovalo bajkovito, jer joj je i on, kako ističe, isto to govorio. Vjerovala mu je da je za njega najbolja supruga koju je mogao da pronađe, zajedno su sređivali svoj kroz nad glavom, maštali u budučnosti i pravili planove. A onda je Ana, sasvim slučajno, dok je raspremala njegovu radnu sobu, pronašla dnevnik koji joj promijenio život iz korijena...

Prenosimo vam njenu ispovijest u cjelosti:

"Opet si kopala po mojoj kancelariji", muž me je zatekao. Tiho reče, ali jeza mi je prošla niz kičmu.

"Upravo sam obrisala prašinu", rekla sam mu i skrenula pogled, stavljajući pramen kose iza uha.

"Znaš da ne volim prašinu", dodala sam.

Gledao je nagnute glave u stranu. Izgleda kao patolog - siječe te na komade. Kada je počeo da izgleda tako? Možda uvijek, a ja radije nisam primijetila?

Aleksej se neodređeno nasmijao i vratio se svom laptopu. Ispustila sam dah ne primetivši. Nešto se promenilo u posljednje vrijeme, neke neuhvatljive sitnice. Razdražljivost na kraju rečenica. Prsti udaraju u nepoznatom ritmu. Usne su mu se drugačije pritisnule. Moj muž je sjedio pored mene, a u isto vrijeme to nije bio on.

Uveče je otišao na dužnost. Kancelarija je bila zabranjena za mene skoro mjesec dana - "tajni materijali", rekao mi je. Bilo je dublje od toga. Bilo je nešto neopipljivo i neprobojno što nas je razdvajalo.

Sat je pokazao skoro ponoć. Ključ od kancelarije bio je u kutiji na komodi - Aleksej je bio siguran da ja za to ne znam. Uvijek me je potcjenjivao. Vrata su popustila bez ijedne škripe. Miris ruža me je obavio – odakle je došao? Aleksej nije podnosio cvijeće. U polumraku namještaj se pretvorio u životinje koje vrebaju. Škljocaj lampe i misli su počele da jure. „Samo želim da shvatim“, ubjeđivala sam sebe, ignorišući unutrašnji vrisak: „Odlazi odavde, odmah!“

Knjige, fascikle, papiri. Ništa neobično za policajca. Htjela sam da odem kada sam primetila otvorenu fioku na stolu. Unutra je bila sveska u pohabanoj kožnoj korici. Iz nekog razloga su mi ruke počele da se tresu kada sam je uzela.

Na prvim stranicama bile su uobičajene bilješke: misli o poslu, planovi, beleške. Mužev rukopis je oštar, sa velikim pritiskom. Čitala sam dalje, ne shvatajući šta tražim, sve dok se nisam zaustavila na zapisima od dvije godine ranije.

„Danas sam postao Aleksej Neverov. Potpuna transformacija. Pitam se koliko će ova igra trajati? Pročitala sam red nekoliko puta. Srce mi je tuklo negdje u grlu. Ovo je neka glupost. Nastavila sam da čitam.

„Pravi Aleksej se pokazao kao tvrd orah. Trebalo je malo petljanja, ali sada to neće stati na put. Jezero ga je dobro primilo. "Moraćemo da posećujemo s vremena na vrijeme i donosimo ruže." Soba mi je plivala pred očima. Čitala sam i nisam mogao da prestanem, iako je svaki red odzvanjao bolom.

„Sada imam ženu. Nevjerovatno je koliko su ljudi slijepi kada gledaju srcem, a ne očima. Ana je slatka, ali njen glas je čisto mučenje. Iz dana u dan postaje sve nepodnošljivije. Ona je dodatni element u jednačini. Možda je vreme da se ponovo ujedini sa zemljom." Jučerašnji post mi je još više zaprepastio:

„Ruže oslobađaju svoj miris u vodi prije nego što umru. Ljudi isto? Provjeriću uskoro. Sve je planirano. Ana će savršeno upotpuniti kompoziciju u jezeru. Njen Chanel će se miješati sa mirisom ruža. "Prava simfonija mirisa."

Dnevnik mi je skliznuo iz utrnulih prstiju. Zvonjenje u mojoj glavi je postalo sve glasnije. Bože moj, dvije godine sam dijelila krevet sa lažovom. Sa ubicom. A sada je moj red.

Žuč mi se podigla u grlu — jedva sam imala vremena da se nagnem nad lavabo. Ledena voda nije oprala lepljivu jezu koja je obuzela svaku ćeliju. Trči. Odmah.

Rukama su mehanički skupljene stvari: pasoš, zaloga ispod postolja, dvije promene donjeg veša, telefon. Jedina misao koja mi se motala po glavi bila je: „Ne Aleksej, ne Aleksej, nikada nije bio...“

Ulazna vrata su se zalupila iza mene uz zloslutni klik. Pobegla sam iz kuće koju sam posljednje dvije godine smatrala svojim domom i svaki korak mi se činio lakšim od prethodnog.

Ispostavilo se da je Igor jedini kome mogu da vjerujem. Bivši programer, a sada čovjek sa sumnjivim vezama, nije postavljao nikakva nepotrebna pitanja, vidjeći moje stanje.

„Novi dokumenti će biti ovdje za tri dana“, rekao je, povlačeći cigaretu. Ali treba se pritajiti. On će tražiti."

„Misliš li da on zaista...” Nisam mogao naglas da kažem ono što sam pročitao u dnevniku.

„Ne znam šta je uradio, ali sudeći po tvom izgledu, to je nešto ozbiljno“, ugasio je Igor cigaretu. "Imam stan na periferiji. Živjećeš tamo dok sve ne sredim."

Provela sam tri dana u malom stanu, ne izlazeći napolje, drhteći od svakog šuštanja. Televizija je stalno bila uključena, ne radi zabave, već da bi ispunila tišinu u kojoj su misli kružile kao gladni vukovi. Četvrtog dana Igor je doneo dokumenta. Pogledala sam nepoznato lice u pasošu – moje, ali sa drugačijom frizurom, naočarima koje su mijenjale crte lica.

— Po novom ste iz Novosibirska, diplomirali ste na Moskovskom državnom univerzitetu i radili ste kao računovođa u nekoliko pristojnih firmi. Biografija je dosadna - niko neće kopati po njoj. Od sada si Eva.

„I nova pravila“, Igor je bio neobično ozbiljan. - Nema društvenih mreža. Nema starih poznanika. Promijenite svoj stil odevanja, hod, navike. Zaboravi ko si bio prije.

Klimnula sam glavom. Ana je već bila mrtva za mene.

Pokušaj da izgradi novi život

Mali grad na tri stotine kilometara od Moskve postao je moje utočište. Iznajmila sam sobu od jedne starije žene i zaposlila se u lokalnom računovodstvu. Niko nije postavljao pitanja – provincijalci znaju da čuvaju tuđe tajne.

Nedjelje su prolazile. Strah je postepeno ustupio mjesto oprezu. Obojila sam kosu u smeđu, počela da nosim naočare sa jednostavnim sočivima i promenila način na koji govorim. Noću sam i dalje imala noćne more: jezero, ruže, čudno lice mog muža nagnuto nada mnom.

Jednog jutra sam pronašla koverat na kućnom pragu. Unutra je bila osušena latica ruže i bilješka od tri riječi, ispisana poznatim rukopisom uz snažan pritisak: „Naći ću te svuda.

Činilo se da se tijelo pretvorilo u kamen. Znao je gde sam. Sve ovo vreme bio je u blizini, gledao, čekao. Možda me upravo sada gleda iz nekog skrovišta, uživajući u mom strahu.

Istog dana sam otišla a da se nisam pozdravila sa vlasnikom i uzela platu. Autobus me je vozio sve dalje i dalje, ali me strijepnja nije napuštala. Postala je dio mene, poput mog daha ili mog srca. Prošlo je pola godine. Proleće je ustupilo mjesto ljetu, sunce je osušilo suze i strahove. Selila sam se još dva puta prije nego što sam se nastanila u primorskom gradu. Primorsk je mali grad, stisnut između planina i mora, kao dragi kamen u ambijentu. Ovdje se svi poznaju, ali stranci se dočekuju prijateljskim osmijehom. Savršeno mjesto da se izgubite.

U Brizu sam isporučivala kafu i kroasane od sedam, kada se sunce samo provlačilo kroz debeli til, do posljednjeg pijanog turiste. Larisa, djevojka sa sijedom kosom u gustim loknama, cijenila je radnike koji nisu kasnili i nisu ćaskali. Nikada me nije pitala odakle sam. Kao da je osjećala da su pitanja ovde neprikladna.

Moj stan je bio na četvrtom spratu oronule zgrade sa pogledom na zaliv. Bio je mali, sa napuklim pločicama u kupatilu i škripavim podnim daskama, ali je postao moje utočište. Svako jutro sam se budila uz krik galebova i šum talasa, i na nekoliko blaženih sekundi zaboravila sam svoj strah. Niko ovde nije znao moje pravo ime. Eva Sokolova je postala stvarnija od Ane. Smislila sam biografiju za nju, skup navika, ukusa i mišljenja. Voljela je zeleni čaj, a ne kafu kao Ana. Spavala je na desnoj strani, a ne na levoj. Drugačije se šminkala. Postepeno sam počela da verujem u nju više nego u sebe ranije.

Prepoznala inicijale muža u novinama i saznala jezive vijesti

Tog jutra, kao i obično, provjeravala sam lokalne vijesti na internetu. Ruka koja je držala šolju čaja zaledila se u vazduhu. Pogodio me je naslov: "Tijelo čovjeka pronađeno u zalivu." Čitam bez disanja. Utopljenika su pronašli ribari na tri kilometra od obale. Identitet se utvrđuje. Pored tijela je čamac čiji su inicijali „D.N. Čudan detalj: telo je bilo umotano u ruže, kao u nekom ritualu. I napomena - "Ne bih mogao da živim bez tebe, ljubavi moja."

Šolja mi je iskliznula i razbila se o pod. U članku nije bilo fotografija, ali sam znala. Osetila sam to. Ovo je on. Dmitri. Čovjek koji se pretvarao da je moj muž Aleksej. Čovjek od koga sam bježala.

Dan je proletio u nekoj izmaglici. U Breeze-u sam uspela da pošaljem Cezar salatu mušteriji koja je alergična na jaja i prospem espreso na krilo jednog biznismena u svjetlom odelu. Larisa mi je ćutke pružila torbu i klimnula prema vratima. U glavi mi se vrtela misao: šta ako je ova drama utapanja njegova nova zamka? Predstava da me namami?

Okrenula sam Igorov broj dok mi je srce lupalo.

„Glas iz prošlog života“, zakikotao se posle duge pauze. Mislio sam da si me sahranila zajedno sa starim identitetom."

"Potrebne su informacije" riječi su mi zapele. - O tom utopljeniku. Koliko je tačno identifikovan?

Na trenutak je ćutao.

- Daj mi par dana.

Jedva sam spavala dva dana. Zaključala sam vrata sa svim bravama i provjerila prozore. Činilo mi se da u svakom prolazniku vidim poznate crte. Trećeg dana Igor se javio.

„To je zaista on“, rekao je Igor. - Dmitrij Nekrasov. Pobjegao iz duševne bolnice prije tri godine. Otisci se poklapaju sa kriminalnom bazom podataka.

- Jesi li siguran?

- Sto posto. Ovo je kraj, Ana. Vi ste slobodni.

Besplatno. Ova riječ je zvučala čudno. Neobično. Kao na nepoznatom jeziku.

Nekoliko dana kasnije stigla sam na obalu gdej je pronađeno tijelo. Talasi su tihim šuštanjem lizali kamenje podsećajući nas kako voda prihvata i čuva tajne. Prvo, pravi Aleksej. Sada njegov ubica. Ili onaj koji se pretvarao da je on.

Izula sam cipele, pustila da mi hladna voda opere stopala. Čudno, nisam osjetila nikakvo olakšanje. Samo praznina i nejasna strijepnja, kao da sam zaboravila da uradim nešto važno. Stalno sam gledao okolo da vidim da li me neko prati.

Držao sam ružu u ruci - kupila sam je usput, ne znajući zašto. Crvene latice izgledale su kao kapi krvi na sivim kamenčićima. Ono što ga je mučilo oslobodilo me je.

Preda mnom se pružala linija horizonta, zamagljena granica između dva plava. Novo ime. Nova biografija. Nisam više bila devojka koja se udala za lažova, niti konobarica sa falsifikovanim dokumentima. Postao sam neko treći - a ovu ženu tek treba upoznati.

Galeb je presekao vazduh tik iznad vode, vičući nešto piskavo i alarmantno. Cijelo tijelo mi se trglo. Pitam se kada će ovaj strah nestati? Kada ću prestati da barikadiram vrata stolicom? Kada ću moći da prestanem da se trzam od koraka iza sebe?

Ruža je hrskala, zgnječena mojim prstima. Latice je pokupio vjetar i prenio ih preko talasa.

Sve je gotovo. Pa zašto se svaki put kad zvono iznad vrata Breeze-a zazvoni, zamrznem na pola sekunde, očekujući da vidim njegovu figuru na vratima? Zašto se i dalje trgnem kada neko u blizini izvadi upaljač – imao je isti?

Možda neki strahovi ostaju sa nama zauvijek. Oni nas menjaju, kao što sam ja promenila ime. Oni postaju deo našeg bića, naše istorije. Ali to ne znači da oni treba da kontrolišu naše živote.

Izvadila sam telefon iz džepa i okrenula broj.

- Larisa? Ovo je Eva. da pitam... Da li još uvijek tražite upravnika za drugu salu?

Okrenula sam leđa moru i krenula uz obalu. Preda mnom je čekao novi dan. A ja sam dočekala vez uznemirenja bez straha. Po prvi put posle dugo vremena, ovo se činilo mogućim.