Kamiondžija Jovica iz okoline Kruševca proveo je posljednjih 12 godina krstareći drumovima Balkana. Vozio je danju, noću, po kiši i snijegu – sve da obezbijedi bolji život svojoj porodici i da opremi stan za koji su on i supruga digli kredit. Dok su točkovi njegovog kamiona gutali kilometre, gutao je i on knedle usamljenosti, vjerujući da negdje kod kuće neko broji dane do njegovog povratka.

"Često nisam znao ni koji je dan. Samo sam vozio. Znao sam da svaka vožnja donosi još koji dinar više za kuću, za djecu, za nju... Mislio sam da gradimo život zajedno", priča Jovica.

Problemi su nastali u posljednjih par godina. Kako kaže Jovica, osjetio je kao da se udaljavaju, kao da se njegova supruga hladi.

"Ja sam mislio da je to normalno, ja sam stalno na putu, ona sama sa djecom. Viđamo se tri puta godišnje, kad uspijem da dobijem odmor. Ja sam uvijek odbrojavao dane do našeg dolaska, a ona moje odsustvo pametno iskoristila".

"Tog jutra se toliko čudnih stvari izdešavalo, kao da je bog namještao da se sve poklopi. Imao sam turu za Beč, imao istovar. Kad je trebalo da nastavim dalje, šef me zovnuo i rekao da će kamion da preuzme kolega sa jednim mlađim dečkom, da ga obučava, a ja da idem kući i da se javim kroz par dana. Bio sam blizu Kruševca pa sam odlučio i da se ne javljam mojima, da ih iznenadim. Vraćao sam se avionom do Beograda, pa tamo svratio u šoping, da kupim nešto za klince i za suprugu parfem koji voli. Ušao sam tiho, nisam htio da je budim... A onda sam čuo smijeh. Muški smijeh. U mojoj kući. U našem krevetu."

Jovica se, kako kaže, zaledio . Noge su mu klecale, ruke drhtale, a srce – kao da je stalo.

"Kad sam vidio s kim me vara… odrazilo se na moje zdravlje. Znate onaj osećaj kad krv krene da vam ključa, a tijelo da se hladi? To. Taj čovjek... bio mi je nekadašnji kolega, čak sam mu i pozajmljivao pare kad nije imao."

Dok Jovica danima nije znao da li je u snu ili u javi, njegova supruga je, bez trunke kajanja, spakovala kofere i otišla – s ljubavnikom. A pare? Sve što je godinama slao kući – istopile su se na putovanjima, salonima ljepote, večerama i poklonima za drugog muškarca.

"Zamislite da 12 godina radite, ne viđate djecu, živite na autoputu, a onda shvatite da ste zapravo finansirali tuđu ljubavnu romansu", kaže Jovica kroz gorak osmijeh.

Danas pokušava da se oporavi – kaže da je ubrzo saznao da ima šećer, da je smršao 18 kilograma, uz terapije, tablete i podršku prijatelja. Vozi i dalje, ali kaže da više ne sanja o kući – jer kuće, u pravom smislu te riječi, više nema, piše Kurir.