Kada čitate šta je starac Pajsije Atonski pisao o savremenim ljudima, postaje gotovo zastrašujuće jasno koliko je on razumio našu prirodu i probleme današnjeg čovjeka. Kao da je sve znao o nama, do najsitnijih detalja. Ono što je posebno upečatljivo jeste da je i sam patio zbog tog saznanja. Upozoravao je, objašnjavao, molio ljude da izbjegnu zamke i iskušenja, ali oni ga često nisu slušali. Upadali bi u iste probleme, a zatim se ponovo vraćali tražeći pomoć, kao da se ništa nije dogodilo.
"Dva puta patim", govorio je. "Prvo kada predosjetim zlo i molim ljude da ga izbjegnu. A zatim, kada me ne poslušaju i zlo se dogodi, opet dolaze tražeći pomoć. Tada shvatim kako su patili proroci – vikali su i upozoravali, dok su ljudi nastavili po svom. A kada je došla posljedica njihovih izbora, stradali su zajedno s njima."
Nevera i odbacivanje Boga
Jedan od najvećih problema savremenog čovjeka, prema Pajsiju, jeste nedostatak povjerenja u Boga. Ljudi danas pate. Neki više, neki manje, ali bol je postao opšte stanje. Mnogi su preopterećeni brigama, dovedeni do granice izdržljivosti, nesposobni da se kontrolišu. Jedni su razočarani životom, drugi pate od nesanice i unutrašnjeg bola. Neki posežu za psihotropnim lijekovima, drugi za drogom, a treći razmišljaju o samoubistvu ili upadaju u destruktivna ponašanja.
Ipak, najčešće ne donose svoj bol Hristu. Ne vjeruju Mu dovoljno da Mu se potpuno prepuste. Umjesto toga, biraju da ostanu u svojoj patnji. Jedan čovjek je rekao: "Ljudi nazivaju gradove džunglama, ali pogledajte – niko iz njih ne izlazi. Svi se žale, a ipak ostaju u njima." Pajsije je naglašavao da bi čovjek, kada bi svoj bol povjerio Bogu i prepustio se Njegovoj volji, lakše podnosio životne teškoće, jer bi dio tereta preuzeo Bog.
Opsjednutost sobom
Drugi veliki problem jeste čovjekova okrenutost sebi. Savremeni čovjek se neprestano vrti oko sopstvenog "ja" – oko svojih problema, osjećanja, briga i uvreda. Na taj način on sam sebe postavlja u centar svog života. Ako sve mora da bude po njegovoj volji, onda to postaje oblik idolopoklonstva, gdje je čovjek sam sebi idol. Pajsije zato savjetuje da se čovjek postepeno oslobađa samoljublja. Prvi korak je jednostavan – prestati da sebe stavljamo na prvo mjesto. Ne moraš biti posljednji, ali ne smiješ stalno biti prvi. Tako se otvara prostor za druge ljude, a kroz njih i za Hrista.
Previše racionalnosti i stalno suđenje
Savremeni čovjek često je previše racionalan, pa zbog toga stalno sudi drugima. Srce postaje zatvoreno – od straha, briga i takozvanog "zdravog razuma". Ali, kako kaže Pajsije, Jevanđelje se ne može mjeriti ljudskom logikom, jer se ono zasniva na ljubavi, a ljudska logika često na sebičnosti. Zato mnogi zapadaju u sukob između vjere i razuma. On ističe da preterani racionalizam postaje bolest uma – čovjek tada živi samo u glavi, dok srce ostaje prazno. Važno je da čovjek nauči da ne vjeruje slijepo sopstvenim sudovima, jer su oni često obojeni ličnim interesom i egoizmom.
Znanje bez primjene
Pajsije upozorava i na još jedan problem savremenog doba – mnogo znanja, a malo života. Danas se mnogo čita i zna, ali se malo toga primjenjuje. Ljudi se dive svetiteljima, ali ne pokušavaju da ih slijede. On zato savjetuje da se svaka vrlina poveže sa konkretnim primjerom iz života svetitelja i da se, uz Božju pomoć, pokuša primijeniti u svakodnevici.
Svetovnost i materijalizam
Još jedna velika opasnost jeste preterana vezanost za materijalne stvari. Ljudi danas sreću vezuju za novac, automobil, kuću ili odjeću. Međutim, to stvara lažan osjećaj zadovoljstva i unutrašnju prazninu. Pajsije upozorava da "duh svijeta" polako ulazi u čovjeka i odvaja ga od duhovnog života, baš kao što mali ustupci na kraju potpuno promijene pravac života.
Porodične brige i duhovni poredak
Brige same po sebi nisu loše, ali problem nastaje kada zauzmu prvo mjesto u srcu čovjeka. Pajsije podsjeća da svako ima svoje mjesto u životu: deca se vole kao djeca, supružnici kao supružnici, prijatelji kao prijatelji, a Bog mora ostati na prvom mjestu.
Tišina i unutrašnji mir
Savremeni čovjek živi u stalnoj buci. Muzika, informacije i distrakcije postali su svakodnevica. Međutim, Pajsije ističe da je tišina veoma moćna. U tišini se čovjek već nalazi u stanju molitve, čak i kada ne izgovara riječi. Tišina smiruje dušu i približava čovjeka Bogu, dok buka odvlači pažnju i rasipa unutrašnji mir.
(Stil)
Komentari (0)