Ruka prelazi preko čela i grudi „usput“, kao da je riječ o obavezi koju treba što prije završiti, čime se gubi suština tog čina.

Problem nije u samom pokretu, već u potpunom odsustvu pažnje. Kada bismo mogli da posmatramo sebe sa strane, vjerovatno bismo se iznenadili koliko taj čin, obavljen mehanički, djeluje prazno. Suština nije u formi, već u prisutnosti – biti potpuno svjestan trenutka i onoga što se čini.

Svjedočenja monaha često ukazuju na važnost ove svjesnosti. U trenucima straha ili iskušenja, čovjek često posegne za znakom krsta, ali ako je on navikao da ga pravi neuredno i bez razmišljanja, taj pokret gubi svoju snagu. Krstiti se znači biti „tu“ u tom trenutku, sa punom pažnjom i sviješću.

Bez žurbe i mehaničkog ponavljanja, znak krsta prestaje da bude samo gest i ponovo postaje ono što je oduvijek trebalo da bude – oslonac i izraz vjere koji ima smisao i težinu, piše Blic.