KOMŠIJE SU IH IZBJEGAVALE, A NISU ZNALE ZA HOROR U KOME ŽIVE „Kad su vidjeli brata (4) kako mu lije krv niz leđa, razmotalo se monstruozno klupko naših roditelja“
Insajder/Ilustracija
Mučna životna priča Heder Trim iz Mičigena zaprepastila je naciju ali i ostatak svijeta. Ova žena riješila je da konačno progovori o užasima koje je proživjela sa svojim roditeljima – tri decenije nakon što su oni osuđeni na doživotni zatvor zbog stravičnog maltretiranja.
Heder je odrastala sa još šestoro braće. Ona i još četvorica njih su na svakodnevnom nivou bili izloženi mučenju, a krvnici su bili roditelji.
– Izgladnjivali su me, tukli, polno zlostavljali, a jednom prilikom su mi zaheftali kapke kako bi mi oči bile otvorene kada sam odbila da gledam horor film – prisjeća se Heder.
Njeni roditelji, Džerald i Pamela Plac su dobili doživotne zatvorske kazne, a Heder je ovih dana riješila da iznese sve mučne detalje. Kako kaže, spasio ju je komšija koji je pozvao policiju nakon što je vidio njenog brata samog, golog kako krvari.
„Ja sam bila jedina ćerka…“
– Dijelim svoju priču samo da bih dokazala ljudima da je moguće imati srećan život čak i nakon takvih trauma – kaže Heder.
Prije nego što ju je policija spasila, Heder je živela u roditeljskoj kući horora. Živjeli su u zavučenoj kućici, dalje od svih, u šumi. Zbog toga su i mogli da toliko dugo kriju svoja zvjerstva.
– Jednom prilikom zaheftali su mi očne kapke kako bi me natjerali na silu da gledam horor film. Poslije toga su me zaključali u podrum, bez hrane i vode – kaže Heder, dodajući da su je redovno udarali kamenjem, da je često završavala izbodena raznim predmetima, ali i da su je oba roditelja polno zlostavljala.
– Moja majka je na neki bolestan način bila i ljubomorna na činjenicu da me otac polno zlostavlja. Ja sam bila jedina kćerka – kaže Heder.
– Vršili su nuždu po meni, a zbog toga što su mi svašta gurali u uši danas imam oštećen sluh. Nisam išla u školu – kaže Heder koja je iz roditeljskog doma spašena 1989. godine.
Nije znala ni da govori
– Nisam znala ni za šta osim za njihovu kuću i za život sa njima. Nikad nismo imali dodira sa drugim ljudima. Nisam išla u školu, nisam znala nikog van porodice, nisam znala ni da postoji policija. Nisam ni znala da uopšte treba neko da me spase, takav život sam jedino i znala – kaže Heder.
Placovi su bili zavisni od raznih opijata i alkohola. Njena majka je i u trudnoći konzumirala sve te supstance, pa je Heder na svijet došla sa trovanjem alkoholom.
– Prvih šest godina života, između 1983. i 1989. redovno su me maltretirali. To je bilo svakodnevno mučenje. Skoro svaka kost u tijelu makar jednom mi je bila slomljena – kaže.
– Nemam cijelu sliku svih događaja, sjećam se samo pojedinih scena. Recimo scene kada me udaraju kamenom u lice, iznova i iznova. Sjećam se i dugih sati u podrumu, bez hrane i vode. To je uglavnom radila Pamela, kako bi me sklonila od Džeralda, ne da bi me zaštitila već jer je bila ljubomorna – kaže Heder.
Djevojčica nije ni znala da govori primereno svom uzrastu kada ju je policija oduzela roditeljima.
„Brata su tukli daskom sa ekserima“
– Govorila sam loše i imala mali fond riječi. To malo što sam znala govorila sam iskrivljeno, kao neko na opijatima. To nije čudno, pošto sam riječi slušala samo od ljudi koji su stalno bili na opijatima – kaže.
– Rijetko su nam dolazili gosti, a tada sam morala da se krijem na drugom spratu kuće. Komšije su nas izbjegavale, ali nisu ni sumnjali da se nešto tako dešava u našoj kući. Onda je u septembru 1989. godine komšija vidio mog brata Bajrona koji je tada imao oko četiri godine kako trči go oko naše kuće, dok mu je krv lila niz leđa. Tukli su ga daskom sa ekserima. Pozvao je policiju i svi smo završili u hraniteljskom domu – kaže.
BONUS VIDEO:
Možda vas zanima
Život
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja Luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
