Bio je svjetski putnik, prefinjenih manira, družio se sa najboljim svjetskim trgovcima, muzičarima, uspješnim ljudima i lijepim ženama.
Uvidjevši da su poplave česte a hljeb od motile težak, mlad se iz rodnog Mokreša uputio u svijet, i uspio. Put ga je vodio preko Istre u Austriju. Na bečkom Prateru upoznao se sa trgovcima Jevrejima i od njih naučio mnoge tajne i trikove u poslu. Ostao je sa njima dvije godine iščekujući papire za Australiju.
„Radio sam na relaciji Beč – Bratislava – Češka. 20 avgusta 1968. godine sam bio svjedok ruskog upada u Čehoslovačku. Prenoćio sam u hotelu „Bratislava“. Ujutro me je taksi odvezao do granice. Ruski vojnik me pitao otkud Jugosloven u Čehoslovačkoj. Rekao sam da sam bio kod tetke, povjerovao mi je“ , prisjeća se Momir.
Momir je trgovao farmericama, mantilima šuškavcima i perlon košuljama koje su bile modni hit, a bilo je i druge robe. Kaže da su Jevreji imali povjerenje u njega i da su bili korektni, te da je uvijek u računici, sabirajući dva i dva, dobijao šest. A onda su stigli papiri da može u Australiju. Pozvao je brata iz Njemačke i predložio mu da se nađu, da se oproste. Imao je dvije opcije, da u Australiju plovi brodom, plovidba je trajala 24 dana, ili avionom za 24 časa.
„Došao je brat Nenad, a prethodno se čuo sa majkom. Zamolio me je da ne idem u Australiju i ubijedio me je . Otišao sam u Njemačku i ostao tu do dana današnjeg. Brat je imao restoran i ja sam počeo u Njemačkoj da se bavim ugostiteljstvom. Posao je cvjetao. Otvorio sam dva restorana sa kuglanama i u tom biznisu sam bio do 2001. godine, priča Momir.
I danas Momir Babić živi na relaciji Gradiška Njemačka. U Gradišci ima četiri kuće. Još je aktivan u kancelariji koja je prepuna povelja, zahvalnica i priznanja za njegova dobra djela. A uradio je mnogo za svoj narod, bio je veoma aktivan u dopremanju pomoći u minulom ratu.
U prisustvu svjedoka, inače advokata i rođaka Gorana Babića, Momir je ispričao anegdotu svog života, kako je dvojici čuvenih harmonikaša na kartama odnio sav novac i harmonike.
„U Njemačkoj sam kockao sa Lepom Lukić. Na čuvenom zboru u Lamincima sam dvojici vrsnih harmonikaša Savi Laziću i pokojnom Rajku Ercegu na kartama odnio harmonike.
Oni sutradan došli. Mole me, daj nam Momire harmonike samo da sviramo, moramo živjeti, djecu hraniti. Rekao sam im, evo vam, ali sviraćete mi cijeli život besplatno, pa i na sahrani. Nažalost, Rajko je umro, pa će mi Savo morati sam svirati.. I zaista u kafani u Lamincima, na velikom zboru mi sviraju, ulazi predsjednik Milorad Dodik i kaže momci dajte onu moju pjesmu. Ne možemo predsjedniče, moramo svirati Momiru, zadužio nas je, moramo mu svirati cijele noći. Svi su prasnuli u smijeh“, prisjeća se detalja Momir Babić.
Momir Babić je ljubitelj oldtajmera. On i pokojni Rajko Erceg vozili su dva najpoznatija i najluksuznija „mercedesa“ u regiji. I danas voli društvo, i srce mu zatreperi kada prepričava anegdote i prisjeća se mladosti. A bila je burna. Sve to sa enigmatskim osmijehom sluša i pamti mlađi rođak Goran Babić. Goranov djed i Momirova majka bili su blizak rod. Kada osvane priča o Goranu, svima će biti jasno zbog čega su Babići priznati ljudi u ovim krajevima, pogotovo od strane ljepšeg pola.
Boško Grgić
