Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na www.aloonline.ba
Na društvenoj mreži pojavio se vrlo zanimljiv tekst turističkog vodiča iz Šipova, u kojem on piše o svemu što je mogao da vidi prošle godine putujući cijelom Bosnom i Hercegovinom.
Njegovu objavu koja je postala vrlo viralna prenosimo u cjelosti.
,,Meni bliski ljudi znaju da se unazad dvije godine bavim poslom turističkog vodiča. Ovaj posao proizašao je iz moje iskrene ljubavi prema turizmu, kao i želja da strancima pokažemo kakva prirodna bogatstva imamo.
Ruku na srce, otkako je proradio banjalučki aerodrom, sve je više turista koji dolaze u Banjaluku. Mogu slobodno reći da je turista 2024. godine bilo više nego ikada u Banjaluci u periodu od 2000. do danas.
Fantastična je atmosfera koja je ljetos vladala našim izletištima, rijekama i jezerima. Toliko stranaca iz cijelog svijeta, od Australije pa do Amerike. Njih više ne zanimaju toliko gradovi, već isključivo i samo netaknuta priroda. Jun, jul i avgust slobodno mogu da nazovem zlatnim periodom za turizam ove i prošle godine, kao i period od polovine decembra do polovine januara.
[caption id="attachment_692495" align="aligncenter" width="624"]
Foto: Fejsbuk[/caption]
Međutim, u proteklih 2 godine imao sam priliku da čitavu Bosnu i Hercegovinu prođem uzduž i poprijeko nekoliko puta.
U septembru i oktobru 2024. godine imao sam ponovo priliku da prokrstarim kroz većinu bosansko-hercegovačkih sela, gradića i gradova.
Povod pisanja ovog teksta je moja preključerašnja vožnja od Šipova ka Bihaću, Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu, Ključu, obilazak Jajca i kanjona Vrbasa i jeza koja me je obuzela kada sam malo bolje otvorio oči.
Vozeći se putem od Šipova ka Banjaluci preko Mrkonjić Grada, sreo sam ukupno 30 automobila. Da, trideset automobila iz suprotnog smjera u periodu između 6 i 7 sati uveče.
Večina kuća je prazna i u njima ne boravi niko. Sređene su i spremljene za proljeće i ljeto, kada njihovi vlasnici iz Švedske i Njemačke dođu da provedu u njima desetak dana i da poprave ograde, česme i pokose travu.
Sanski Most - utorak uveče. Na ulici kroz grad nismo vidjeli ni jednog psa lutalicu, a kamo li čovjeka.
Ključ i Drvar - Ista situacija, osjećaj je otprilike kao kad prikazuju Černobil na televiziji nakon nuklearne katastrofe. Još od rata spaljene građevine na koje se uhvatio korov i mahovina i naravno nema nikoga. Počeo je da me hvata napad panike od tolikog jezivog osjećaja pustoši.
Put od Ključa ka Bihaću u ponedeljak popodne, na prste obe ruke mogu nabrojati broj auta koja su nam došla u susret iz pravca Bihaća. Jedina vozila koja smo sreli su kombiji privatnih kurirskih službi koji dostavljaju robu za ono malo stanovnika koji su ostali da žive u Bosanskom Petrovcu i Ključu.
U predivnom Bihaću u po bijela dana šetamo, a u vazduhu se osjeti čamotinja, pustoš i otužnost zato što se vidi da je stanovništva toliko malo, a i ono što je ostalo hoda pognutih glava sa zamišljenim pogledima u daljinu.
Čini mi se da je Bosna i Hercegovina od zemlje u kojoj su nekada živjeli ljudi, postala destinacija isključivo za vikend, zimski ili ljetni odmor, zato što jedino tada može da se osjeti život u gradovima.
Izuzetak su Banja Luka, Sarajevo, Tuzla, Mostar i Bijeljina u kojima i dalje postoji privid toga da ima ljudi, ali ljudi nema.
Šetajući ljetos kroz Alipašino polje u Sarajevu u ulici Trg međunarodnog prijateljstva, golim okom sam zapazio da je otprilike svaki treći stan prazan i da se u njima nikada ne pali svijetlo. Boravio sam nekoliko dana kod drugarice u B fazi ovog naselja, posmatrao te stanove i nažalost, nisam vidio nijednu ljudsku priliku da je upalila svijetlo, a kamo li izašla na balkon u onim velikim dvadesetospratnicama.
Ista situacija je i u Banjaluci. Nekoliko mjeseci sam proveo živeći u novom velikom banjalučkom stambenom naselju, koje ima deset stambenih zgrada od po 8 spratova. Situacija je ista, svaki treći pa čak i svaki drugi stan je prazan i navučene su roletne, tj. spuštene na prozorima i tako mjesecima.
Pričajući sa stanarima, dobio sam informaciju da su većinu stanove pokupovali naši ljudi iz Austrije i Njemačke i to da više ne kupuju po jedan stan, već po dva ili tri, pa čak i po čitav ulaz.
Hodajući po terenu i pričajući sa ljudima po kafićima i prodavnicama unazad godinu dana, teško je ne primijetiti bezvoljne i zombirane face ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini.
Ljudi potpuno ubijeni u pojam, koji žive zato što moraju i kojima ni do čega više nije stalo. Ravna linija, što bi rekli.
Kako reče moja radna koleginica, prošle godine se navršilo 30 godina kako ljudi ne mogu da žive od svog rada. Istina, i zato su masovno popadali u depresije i žive od jutros do večeras, od danas do sutra.
Paralelno sa ovim, postoji jedan svijet ljudi koji imaju dobre poslove, voze skupa kola, plaćaju skupe večere i na društvene mreže slikaju to sve aludirajući na to da su srećni i da uživaju punim plućima.
Nevjerovatno mi je to neobraćanje pažnje dobrostojećih ljudi na sve ono što se dešava oko nas. Njima je bitno da su oni izgradili skupocjenu vilu sa bazenom, a to što se u prečniku od pola kilometra od njih svaka druga kuća iselila i otišla u inostranstvo, to njih ne dotiče, naravno zato što je trenutno njima novčanik pun i kao da mečka možda nikada neće zaigrati pred njihovim vratima.
Vrhunac su mi žene sa napumpanim usnama koje sjede u redu na poliklinici pored žena sa sela, kojima je duša u nosu, ali ove to uopšte ne primjećuju niti ih to zanima, jer bitno je samo da ona ima i da živi u svom balončiću sreće u kojem je njoj i njenoj porodici super. Kakvi smo samo egoisti i loši ljudi postali.
Sjećajući se Banjaluke 2003., 2008., i 2012. godine i koliko je grad vrvio od ljudi, jeza me uhvati kada prošetam gradom oko 21h a u Gospodskoj ulici tek po koji čovjek. Nema nikoga. Ništa.
Jezivo je postalo živjeti u gradovima, koji bi jelte trebali da su puni ljudi, a ne pasa lutalica, praznih ulica i praznih poslovnih prostora koji zjape godinama sa natpisom IZDAJE SE. To je slika svakog manjeg i većeg grada u Bosni i Hercegovini.
Na selima ipak se ništa toliko drastično nije promijenilo, priroda je ostala ista, mijenja se u skladu sa godišnjim dobima, ljudi na selima jeste manje, ali tamo nije prisutan toliko izražen osjećaj čamotinje koji sam mogao osjetiti šetajući ulicama Drvara, Prijedora, Bihaća, Livna, Brčkog, Zenice, Čapljine, pa čak i Sarajeva.
Ljudi na selu su i dalje ostali mnogo bliskiji jedni sa drugima, idu na kafe jedni kod drugih i posjećuju se, pomažu jedni drugima, a u Banjaluci i Sarajevu, u kojima sam proveo cijelo ljeto, najčešće sam mogao čuti da se ljudi žale na to da nikoga ne poznaju u zgradi u kojoj žive. Samo dobar dan za dobar dan, a nekada se družilo i uživalo u običnom razgovoru uz kafu.
Tužno, čemerno, siromašno, bezdušno vrijeme!
