Na dječjoj onkologiji u Zagrebu postavili su brodsko zvono. Mali pacijenti zvone kad završe liječenje. Dosad je na njega pozvonilo 15-ak djece. Toma (4) je jedan od njih...

Nema toga na ovom svijetu što je moglo nadjačati silinu emocija koje su se prošlog ponedjeljka, poput neke magične sile, proširile svakim uglom hodnika Zavoda za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti, kad je mali Toma Vidačković (4) zazvonio na zvono postavljeno u tom hodniku. Jer snažni zvuk zvonjave označio je ono zbog čega se prolomio aplauz i potekle suze – Toma je završio liječenje i sad je zdrav dječak koji se vraća bezbrižnom životu.

Staro brodsko zvono na Zavodu za pedijatrijsku hematologiju i onkologiju, čija je lokacija na zagrebačkoj Klinici za tumore, postavili su početkom godine, i dosad je na njega pozvonilo 15-ak djece. Projekt su osmislile psihologinje sa Zavoda, Sara Lulić Kujundžić i Mateja Dodig, po uzoru na američke bolnice, a cilj je da se njegov zvuk začuje kad neko dijete završi liječenje te da taj zvuk, koji svi priželjkuju iz dubine srca, obilježi kraj teških dana odajući počast svoj hrabrosti, upornosti i strpljenju malih pacijenata i njihovih porodica.

A Toma je, iako ima samo četiri godine (i naljutiće se pomalo na te četiri, uz opasku da ima velikih četiri i pol), bio neopisivo hrabar i borio se za dan kad će upravo on u hodniku okupiti sve osoblje i porodica druge djece koja su još na odjelu te zvukom zvona pokazati da je pobijedio u najvećoj borbi svog naprasno prekinutog djetinjstva, odupro se bolesti i izdržao sva iskušenja liječenja od Non-Hodgkinova limfoma. Riječ je o zloćudnoj bolesti bijelih krvnih stanica, koja je Tomi dijagnostifikovana u avgustu, prije otprilike tri mjeseca.

- Pojavila mu se izraslina na krajniku i mislili smo da je riječ o bezazlenoj infekciji. Otišli smo pedijatrici, koja mu je propisala antibiotik, ali nakon četiri dana primijetila sam da se izraslina udvostručila. Bila je nedjelja, uputili smo se na hitnu, najprije u Klaićevu, a onda i u Vinogradsku dežurnom 'otorincu'. Tamo smo nakon pregleda čuli onu najgoru rečenicu koja je označila prekretnicu i izazvala šok. Da se javimo na pregled u Kliniku za tumore - kaže Tomina mama Ivana.

Dječak živi u Zagrebu s mamom, tatom Goranom te braćom Nikom (7) i Vitom (11), a cijela porodica, zatečena Tominom dijagnozom, još preslaguje emocije i prolazi proces prihvaćanja činjenice da je živahni dječačić od samo četiri godine odjednom iz punog zdravlja postao pacijent s teškom dijagnozom koja zahtijeva što hitnije i nimalo lagano liječenje. Do te nedjelje kad se porodici Vidačković srušio svijet Toma je bio prepun energije, zaigran i zdrav kao dren. Doslovno je, kako kaže njegova mama, u cijelom životu možda kihnuo dva puta. Kao najmlađe dijete bio je najživahniji, doslovno nezaustavljiv. Utoliko je već sumnja, a posebno dijagnoza, bila neizreciv udarac za Tominu porodicu .Tomu je na pregled prva primila predstavnica Zavoda, prof. dr. Jasminka Stepan, koja je odmah posumnjala o kakvoj je bolesti riječ i odredila daljnje pretrage.

- Do zadnjeg sam se nadala da je nešto drugo. Onda sam došla u fazu u kojoj sam se držala za činjenicu da je možda benigno, no brzo smo dobili nalaze koji su potvrdili zloćudnu bolest. Jad i očaj nakon tog saznanja teško je opisati. Cijeli život u trenutku vam stane i naprosto morate početi živjeti neki novi - emotivno se prisjeća ovog ljeta Ivana.

Tomu su odmah operisali i uslijedila je hemoterapija. Sve je išlo vrlo brzo jer, kad je riječ o takvim bolestima, nema čekanja i odlaganja. Pravovremeno i kvaliteta liječenja ključni su kod malih pacijenata, koji, bez obzira na životnu dob, u mnogim stvarima moraju odrasti preko noći. Pokazati snagu i zrelost u situaciji koja ne bi smjela snaći nijedno dijete, no život nisu fraze. On je tvrda stvarnost, u kojoj je Toma svu bezbrižnost svijeta doslovno preko noći zamijenio bolničkom posteljom, medicinskim aparatima, cjevčicama, agresivnim lijekovima... Tri se mjeseca nosio junački sa svim izazovima liječenja, a njegova porodica, iskreno priznaje mama, nije ni imala vremena u cijelosti procesuirati sve što se događa. Slomiti se emotivno, kaže ova majka, luksuz je na koji roditelji nemaju pravo jer moraju biti snažni za svoje male borce koji najviše trebaju ljubav i podršku.

- Još prolazimo kroz prihvatanje situacije. Prije završetka liječenja djeteta čovjek naprosto nema vremena za tugu jer treba djelovati. Nisam mogla prepustiti se i plakati s obzirom na to da me Toma morao vidjeti snažnu i sa smiješkom, to je njemu davalo snagu. Sad kad smo završili liječenje, očekujem svojevrsni emotivni slom - iskreno govori Ivana dok se u pozadini čuju smijeh i veselje Tomina igranja s braćom.

Ovaj je odvažni dječak završio liječenje, koje je trajalo tri mjeseca, s prognozom kako postoje odlične šanse da se bolest više nikad ne vrati. Nadaju se svi da će se to obistiniti, a Tomu roditelji samo moraju redovno voditi na kontrolne preglede. Ali na Zavodu je još mnogo malih pacijenata koji čekaju trenutak u kojem će i oni pozvoniti. Poseban je to trenutak, najposebniji, bolje rečeno. Okupe se onda porodica djeteta, sve sestre, spremačice, psihološki tim, roditelji i posjetitelji drugih pacijenata... I nakon što se zvono oglasi, sve je toliko dirljivo da se teško može opisati.

- Sva ta djeca, mladi i njihovi roditelji dolaze ovamo nama nakon što im se život u trenutku promijenio. Ne postoji priprema za bolnicu i tako traumatičnu situaciju. Projekt zvona osmislile smo kao podsticaj svima da nađu snagu u bolničkim danima i da, kad vide nekoga ko je pozvonio, kažu: 'Ovako ću i ja'. Često porodice na početku liječenja nisu mislile da će tako hrabro sve izdržati, i zato zvono simbolizuje njihov velik uspjeh, postignuće i hrabrost uz novi početak i pozitivan pogled na budućnost - kaže psihologinja Sara Lulić Kujundžić za 24 sata.

Ona s kolegicom Matejom Dodig izrađuje i personalizovane zahvalnice za svako dijete koje pozvoni. Tako zapravo svi s odjela zahvaljuju malim izliječenim pacijentima za svu saradnju koju su pokazali u trenucima u kojima im je bilo najteže. Na zahvalnici je pritom navedeno uvijek nešto specifično baš za to dijete, poput spominjanja najdražeg jela ili pjesme. A mi im, naravno, svima želimo da se zvono čuje što češće i da što više djece ode kući sa svojom zahvalnicom dok teški bolnički dani zauvijek ostaju iza njih.

BONUS VIDEO: