Lusija Merci iz Bolcana napunila je 100 godina, ali bistrina njenog uma i sjećanja ne blijede. U svom domu u Griesu, bez lifta na četvrtom spratu, prisjeća se oca Lusija koji je tokom Drugog svjetskog rata u Solunu, zahvaljujući znanju njemačkog jezika, spasavao Jevreje od deportacije u logore smrti. Njegov dnevnik danas se čuva u Muzeju sjećanja u Jerusalimu.


Lucsio Merci, porijeklom iz Rive del Garde, bio je vojni tumač pri konzularnim službama u Solunu 1940. godine. Zahvaljujući znanju njemačkog, imao je pristup sabirnim logorima, odakle je pojedinačno izvlačio Jevreje i falsifikovao dokumenta kako bi dokazao da su italijanskog porijekla, čime ih je spasavao od transporta u Birkenau.



Lusija je za herojska djela svog oca saznala tek po njegovom povratku, kada je porodici ispričao šta je zaista radio tokom rata. Sve je bilježio u dnevnik koji je danas jedinstveni dokument u Izraelu.

Život posvećen znanju, porodici i poštovanju


Lucija je bila farmaceutkinja puna pet decenija. Diplomirala je u Bolonji u vrijeme kada žene rijetko studirale, a svakodnevno i danas rješava ukrštenice, recituje Dantea i Carduccija, i sjeća se stihova na latinskom.


„Imam sjajno zdravlje, ne pijem nijedan lijek. Moj život mi se mnogo dopao“, kaže, opisujući sebe kao optimistkinju, ali i ženu zabrinutu za svijet oko sebe: „Ovaj svijet više nije moj. Ratovi, nervoza, neljubaznost – sve je drugačije.“




Ljubav života i snaga uspomena


Supruga Piladea upoznala je 1950. na skijanju, a godinu dana kasnije vjenčali su se. On je preživio tri rata i njemačko zarobljeništvo, u kojem je smršao na 38 kilograma, ali je preživio zahvaljujući sopstvenim planinarskim čizmama – dok su drugi vojnici dobijali obuću od kartona i umirali od hladnoće.


„Bio je predivan i snažan, kao moj otac“, prisjeća se Lusija.



Sto godina mudrosti: „Prije nego što progovoriš – šuti“


Dan započinje novinama i kafom s prijateljicama, penje se i silazi stepenicama svakodnevno, a uveče igra karte sa komšijama.


Na pitanje o tajni dugovječnosti odgovara jednostavno: „Nikada nisam povrijedila nikoga. Nikada nisam vikala. Ima jedna izreka: prije nego što kažeš nešto – šuti. Ja to uvijek radim.“



(Blic)