Priča Aleksandre Vujačić (19) vrijedna je svačije pažnje. Prije godinu dana dijagnostikovana joj je anoreksija. Od tada je tri puta bila na bolničkom liječenju. Prvi put imala je samo 33 kg. Danas redovno jede i ide u teretanu. Svoju ispovijest podelila je u emisiji "150 minuta" na Prvoj. Kako je objasnila, "oduvijek je bila mršavo dijete", a onda su došle godine kada nikako nije mogla da se ugoji.

"Ja sam rođena u sedmom mjesecu, sa 1,050 kg. Imala sam kliničku smrt. Svi su mislili da neću preživjeti. Ja sam mislila da je to genetski, da moja mršavost uopšte nema veze sa anoreksijom. Ja sam od uvijek imala do 33 kg, a nikada preko toga. I kada sam već došla u te neke godine gdje bi trebalo da se kilaža povećava, nisam mogla nikako da je povećam. Poslije toga sam dobila i mučnine i išla na razne preglede gdje mi je konstatovana anoreksija u bolnici 'Dr Dragiša Mišović'", rekla je Aleksandra.

"Ja nisam znala šta je anoreksija. Nisam imala ja strah od hrane. Jela sam ja jednom do dva puta možda dnevno, ali kada mi je bilo muka, tu sam već primijetila da nešto nije u redu sa mnom, da se ja plašim da jedem jer ću povratiti. Plašim se povraćanja. I svo to povraćanje je dovelo do toga da ja zapravo imam strah od hrane. Kada sam to sve ispričala doktorki, ona je rekla da ja imam anoreksiju. I predložila je hospitalizaciju, tj. rekla je da je obavezno da ja tamo ostanem jer bilo je pitanje života ili smrti", rekla je Aleksandra.


Kako je otkrila, još uvijek nije prevazišla anoreksiju.
"Mislim da anoreksija možda ne može zauvijek da se skroz prevaziđe i da će to nekada ostati u podsvijesti nama koji se borimo protiv toga, da ćemo možda čak često brojati kalorije i kada je prevaziđemo. Ja sada mogu da jedem hranu koju prije nisam smjela, ali desi se da brojim kalorije, desi se da imam želju da ne izgledam 'debelo', po mom mišljenju. Ne želim da gubim kilažu, ali ne želim da je dobijam više. Mislim da je ovo dovoljno, iako možda nije, ali za mene jeste", ispričala je Aleksandra.

Aleksandra je otkrila da je dijagnozi prethodila depresija.
"Ja sam iz depresije počela da odbijam hranu i imala sam želju da sama sebi naudim. Saznajući stvari da je anoreksija jedan od najbržih i najbolnijih načina umiranja, ja sam odabrala taj način i počela sam da se izgladnujem. Pet dana nisam jela i nadala sam se da ću se onesvijestiti, da će me u školi pokupiti hitna pomoć, da ću biti u bolnici, da će neko vidjeti moj problem zapravo. Ne da privučem pažnju, to mi svi govore, ali željela sam da me nema. Imala sam i suicidalne misli i pokušaje, što mislim da većina nas koje to ima, ne želi da priča o tome, a mislim da treba da se priča i da je to jedan veoma ozbiljan problem koji treba da se riješi.

Krenula sam u teretanu, što je jedan od koraka koje sam dugo planirala. Počela sam da jedem neku izbalansiranu hranu, ali, nažalost, počelo je da dolazi i do prejedanja, jer sam ja raširila želudac i onda mogu kilogram hrane da pojedem u jednom obroku, što je stvarno prejedanje i ne biram šta jedem. Mogu da pojedem i giros i pljeskavicu i bilo koju vrstu brze hrane, što nije zdravo, što prije nisam smjela. Idem na kontrolu svaka dva mjeseca. Imam i u Mladenovcu psihologa koji me prati i u školi. Eto, mogu javno da se zahvalim svojoj razrednoj i psihologu koji su mi pomogli i izvukli me iz cijele situacije. Da nije bilo njih, ja mislim da ja ne bih uspjela", ispričala je Aleksandra.


Simtpomi anoreksije


Prvi simptomi anoreksije javljaju se čak i pre nego što se razvije potpuno razvijena anoreksija - pacijenti su preterano fokusirani na sliku o svom tijelu, njegove dimenzije i nezadovoljstvo određenim karakteristikama svog izgleda. Neuhranjenost izaziva promjene u funkciji mozga koje utiču na misli, osjećanja i ponašanje. Tipični simptomi su razdražljivost ili apatija. Kao rezultat toga, pacijent postaje tvrdoglav, ne priznaje svoju bolest i odbija liječenje.

U početnom periodu, pacijent krije svoja ograničenja u ishrani od porodice. U trenutku kada se primijeti gubitak težine, javlja se euforija, zadovoljstvo i sve veći fokus na gubitku sljedećih nepotrebnih kilograma. Pored toga, raste strah od nekontrolisanog povećanja tjelesne težine. Svakog dana postaje sve dublje i dublje. Sa povećanom silom, pacijent izbegava jelo, izaziva povraćanje ili koristi laksative.

Uzdržavanje od jedenja postaje najvažnije. Učestvuje u porodičnim obrocima sa nevoljnošću. On se zatvara od svijeta, izbjegava svaki kontakt sa vršnjacima i ne učestvuje u društvenom životu. On je fokusiran samo na sliku o svom tijelu. Takođe postoji pogrešna slika o sopstvenom tijelu i poremećena kognitivna percepcija interpretacije stimulusa (tjelesni dismorfični poremećaj).