Do samog kraja krojio je neki svoj zvuk, vozeći se na talasima muzike koju je toliko volio.

Violinista sa bas gitarom

Bojan je rođen u Beogradu 22. marta 1960. godine, kao dijete Slovenca i Srpkinje, zbog čega se cijeli život deklarisao kao Jugosloven. Još u osnovnoj školi pokazao je nadarenost za muziku, pa je paralelno sa osnovnom školom pohađao i muzičku školu, u kojoj je učio da svira violinu. Za sebe je u intervjuu za časopis "Ćao" rekao: "Bila je to smiješna slika, kad vidiš nejako dijete s torbom na leđima, blokom za likovno pod miškom, kesom sa patikama i violinom."

Srećom, volio je violinu, te mu nije bilo teško da se pomuči i kada je želio da ide napolje da se igra. Ljubav prema žičanim instrumentima nije ga popuštala, te je prešao da uči violu, a nešto kasnije i bas gitaru. Već u gimnazijskim danima, sa školskim drugom Enesom osnovao bend BG 5. Sa drugim mladim muzičarima izlazio je u Dom omladine. U vrijeme kada je Pečar pohađao drugi razred gimnazije, BG 5 je dobio priliku da svira na manifestaciji Beogradsko ljeto. Iako je bend morao da sačeka "sitne sate" kako bi nastupio, to im nije teško palo.

Ljubav sa predsjednikovom ćerkom

Ipak, ova grupa nije potrajala, pa Pečar sa svojom tadašnjom djevojkom Mirom (kćerkom ondašnjeg predsjednika SFRJ i pastorka čuvene Mire Stupice) osnovao "Via Talas". Snimili su album "Perfektan dan za banana ribe" koji je bio nadahnut Selindžerovim pisanjem.

Zanimljivo je da su Pečar i Mira u to vrijeme bili i ljubavni par, a 1983. grupa je spala samo na njih dvoje. Iste godine nastao je i album "Perfektan dan za banana ribe", a ime su dali inspirisani pričama američkog pisca Dž. D. Selindžera. Sa albuma se izdvojila pjesma "Sama", koja je postala rado slušan hit, a završila je i u filmu "Šećerna vodica".

Istovremeno sa izlaskom ove ploče, gradom je počela da se čuje muzika benda "Katarina II". U početku su i oni, kao i sve grupe koje su tek bile u povoju, svirali na manje poznatim mjestima utirući sebi put ka slavi. A onda su došli Bojan i Margita, i sve se promijenilo.

Uprkos uspjehu, grupa se iste godine raspala, a 1984. Pečar je svoj put nastavio u bendu EKV. Svi su bili vrhunski muzičari, a kreativnost je bila lijepak koji ih je držao. Bojan i Margita počeli su da se zabavljaju, ali ta veza nije dugo potrajala. Bojan je postao bivši, čim je za bubanj benda sjeo Srđan Žika Todorović.

Sve do albuma "Dum dum" zajedno su se peli u visine, paradoksalno, zajedno su silazili i u pakao. Nije se nikada saznalo da li ga je ravno na dno povukla bivša devojka Mira koja je svoje potonuće odavno započela, ili je Bojan ostao na svojim nogama sve do slave koja ih je pokosila dok su još stajali na nogama, a da to nisu ni primijetili, prenose domaći mediji.

O koncertima, i tome kako im muzika omogućava da se povežu, i ostvare jednu nevjerovatnu energiju, za magazin "Ćao" Bojan Pečar jednom prilikom rekao je:

"Kad smo imali koncert u Boru, i došli kasno u noć mrtvi umorni, a sutradan nas je čekao put u Varaždin, pitali smo se kako ćemo da održimo koncert kada ne možemo ni na nogama da stojimo, a Davor, naš vozač koji sve te naše priče uredno sluša, primetio je: 'Kod vas se to nikad ne zna, i taj umor ne mora ništa loše da znači. Možda će danas biti bolje nego juče.' I stvarno je tako. Znači, nas emocije povuku. Imali smo fenomenalan koncert, a ja stvarno ne znam odakle smo izvukli toliko energije. Proteklih dana užasno smo se trošili. Kad bi, kojim slučajem došla u našu svlačionicu, pred sam koncert, i vidjela tu neku atmosferu ti bi rekla: 'Kako će oni, uopšte, da izađu da sviraju?' A mi izađemo i sviramo!"

Trbuhom za slobodom

Početkom rata u bivšoj Jugoslaviji Bojan odlazi u inostranstvo, i u nekom trenutku, prestaje da se javlja kolegama iz benda, koji je morao da nastavi dalje bez njega. U Londonu je dosta slikao i, zajedno sa drugim muzičarima sa ovih prostora koje je vihor rata odnio u izgnanstvo, osnovao grupu Lost children.

Bojan Pečar svirao je i sa Dušanom Kojićem Kojom. Kruže priče da je sve to djelovalo polusmisleno i da Bojan nikada nije uspio da se ostvari. Svakako da slavu koju je postigao sa Ekatarinom Velikom nije mogao da uhvati, ma koliko da je pokušavao ili želio. U Beograd je većinom stizala samo tišina, sem ako neko nije baš lično uspio da se vidi sa Bojanom. Pa i tada, informacije su bile veoma šture.

A onda, 13. oktobra 1998. godine, stigla je vijest da je Bojan Pečar otišao u legendu. Sa Milanom i Vdom preselio se na nebesku pozornicu. Kažu da je dobio infarkt dok je čekao metro.

Takođe, priča se i da je jednom prilikom, u Londonu, Bojan na sred ulice stao i povikao: “Znate li vi ko sam ja bio?“

Cijela tragedija njegovog života stala je u ovu rečenicu. Zelenooki momak za kojim je uzdisala cijela Jugoslavija i za kojeg je Margita nekom prilikom rekla da joj nije jasno zbog čega je Milan Mladenović s**s simbol kada je Bojan "daleko veći macan", doživio je tragičnu sudbinu kao i većina članova Ekatarine.

BONUS VIDEO: