Upravo takva je “Vraćam se majci u Bosnu”, poznata široj javnosti kao “Beograđanka”, kultni hit Halida Bešlića.

Ono što na prvi pogled djeluje kao romantična balada o ljubavnom rastanku, zapravo je mnogo kompleksnija priča o identitetu, domu i neizrečenoj tuzi za jednim prošlim vremenom.

Nedavna emisija “Oko magazin” na RTS-u pružila je jedinstven uvid u genezu ove pjesme i emotivni svijet Halida Bešlića, rasvjetlivši složene narative koji su oblikovali umjetnika i njegovo djelo. Kroz svjedočenja Dragana Stojkovića Bosanca, Nazifa Gljive, tekstopisca “Beograđanke”, i Halidovog kuma Maše Šipovca, dobili smo rijetku priliku da zagrebemo ispod površine i otkrijemo zašto je ova pjesma mnogo više od obične ljubavne pjesme.

“Nije Beograđanka, nego Bosna”: Razotkrivanje pravog značenja

Dragan Stojković Bosanac je, analizirajući pjesmu, jasno iznio ključnu tezu koja mijenja perspektivu slušanja:

– To nije bila u pitanju Beograđanka, to je u pitanju bila Bosna – rekao je on.

Ova rečenica nije samo zanimljiv detalj, već temelj za potpuno novo tumačenje pjesme koja je zavladala radijskim etrom.

Tekstopisac Nazif Gljiva, autor “Beograđanke”, potvrdio je i produbio ovu ideju, nudeći lično svjedočanstvo o nastanku stihova. Gljiva se prisjetio specifičnog perioda svog života, koji opisuje kao “umjetničko rastrojstvo”.

Tamo, u malom jadranskom mjestu Srebrenom, gdje je boravio na ljetovanju sa suprugom, svoja dva sina i malom Draganom, kćerkom jedne poznanice, rodila se inspiracija. Dok su se Halidov sin Emir i mala Dragana bezbrižno kupali i prskali u moru, Gljiva je osjetio neobičan podsticaj.

– Reko ja njemu idem ja napisat Samo za tebe Beograđanko mala, pa šta Bog dadne – prisjetio se Gljiva, jasno aludirajući na trenutak u kojem je shvatio da stvara nešto posebno.

Iako je pjesma, zahvaljujući Halidu i njenoj melodičnosti, postala instant hit i bila prihvaćena sa oduševljenjem širom Jugoslavije, njeno značenje je, prema Gljivi, bilo pogrešno interpretirano. Javnost je uglavnom pjesmu shvatila kao romantičnu priču o Halidovoj zaljubljenosti u Beograđanku, ili pak o ljubavnom jadu. Međutim, Gljiva je želio da pojasni dublju simboliku:

– Ja ću ostati u Beogradu, ne kažem ja se vraćam u Bosnu – rekao je.

Za njega, povratak u Bosnu bio je povratak korijenima, identitetu, a ne samo napuštanje djevojke.

Pesma kao suptilni komentar na predratno doba

Gljiva je objasnio da je kreiranje “Beograđanke” bilo “komercijalno, umjetničko, ne znam kakav potez” sa višestrukim ciljem. Pjesma je bila način da se pomenu i Beograd i Bosna u specifičnom političkom kontekstu predratne Jugoslavije. Bilo je to vrijeme, kako Gljiva naglašava, kada se “najbolje živjelo” u ono “vrijeme Ante Markovića”. Evropa je držala i pržila, a niko nije slutio nadolazeći rat. U toj naizgled bezbrižnoj atmosferi, pjesma je služila kao suptilni podsjetnik na važne geografske i emotivne tačke, sa posebnim akcentom na Bosnu.

– Ali Bosnu moramo pomenuti, Halide mi smo iz Bosne – Gljiva je odlučno poručio, naglašavajući neraskidivu vezu sa domovinom.

Priča o maloj Dragani, čiji su se životni putevi nakon rata prelomili – od udaje, rođenja djeteta, do razvoda i ponovnog povratka u Bosnu – služi kao moćna metafora. Njen životni krug oslikava težinu vremena, ali i neizbježnost povratka suštini, korenima, mjestu pripadnosti, bez obzira na sve životne turbulencije.

Halidova egzistencijalna bol: Raspad Jugoslavije kao lična tragedija

Pored analize “Beograđanke”, emisija je bacila svjetlo na Halidovu duboku emotivnu vezanost za Jugoslaviju i njegovu bol zbog njenog raspada, što je imalo ogroman uticaj na njegov umjetnički izraz. Halid je jasno izrazio svoje osjećanje izdaje od strane politike:

– Oba vremena su otrovna. Politika nas je zatrovala. Kako da pjevaš kad je vazduh pun politike – rekao je.

Ove riječi govore o dubokom razočaranju i osjećaju bespomoćnosti umjetnika pred naletom sila koje su uništavale sve što je gradio i vjerovao.

Njegov album “Nikom više ne vjerujem”, izdat pred sam rat, bio je zvučni zapis tog perioda, odraz rastućeg nepovjerenja i opšteg osjećaja izgubljenosti. Halidov kum, Mašo Šipovac, pružio je intiman uvid u Halidovu ličnu tragediju. Halid je, kao i mnogi drugi, bio primoran da ode u Njemačku, u Štutgart, gdje su jedno vrijeme živjeli zajedno. Šipovac je svjedočio o dubini Halidove patnje:

– Niko to teže nije podnio, nikako nije mogao da prihvati taj rat i raspad Jugoslavije – istakao je on.

Za Halida, Jugoslavija nije bila samo politička tvorevina, već ideal, sistem vrijednosti i način života.

– On je volio Jugoslaviju, bio je veliki Jugosloven – istakao je Šipovac, opisujući Halidovu viziju jedinstva i zajedništva.

Kada bi se nakon svega razgovaralo o ratu, Halid bi samo lakonski i sa bolom u glasu odgovorio: “Hvala Bogu da je iza nas,” izbjegavajući dublje analize, jer je bol bila prevelika. Bio je to znak povlačenja u sebe, suočavanja sa neprebolnim gubitkom, ali i tihe nade da je najgore ipak prošlo.

Trajno nasleđe: Pjesma koja govori više od riječi

Priča o Halidu Bešliću, “Beograđanki” i Jugoslaviji duboko je ukorenjena u kolektivnom sećanju. Ona nas podseća na kompleksnost ljudskih emocija u vrtlogu istorijskih događaja. Halid Bešlić, kao umjetnik, uspio je da kroz svoju muziku ispriča ne samo lične priče, već i kolektivnu dramu, čežnju za domovinom i izgubljenim idealima.

Njegova integritet i iskrenost, kako je to Mašo Šipovac na kraju izrekao, ostaju trajno svjedočanstvo:

On se nije ogriješio prije svega o svoj narod, a nije o jedan drugi narod u Bosni i na Balkanu. Halid Bešlić je ostao vjeran sebi i ljudskim vrijednostima, stvarajući muziku koja i danas, decenijama kasnije, nastavlja da dira duše i podsjeća nas na snagu ljubavi, upornosti i neizbežnog povratka – bilo domu, bilo sopstvenim korijenima. “Beograđanka” tako ostaje himna čežnje, putokaz za povratak i testament jednog vremena koje je nestalo, ali čije se lekcije i emocije i dalje prenose kroz melodiju i stihove, prenosi Telegraf.