I dan danas se priča o skandaloznoj smrti Vlastimira Đuze Stojiljkovića koji je premuno juna 2015. godine, ali niko od kolega nije došao na sahranu, jer nisu ni znali za nju.

"Kada sam sebe upitam šta mi znači Beograd, dođem do toga da je odgovor – ništa. Kada ne radim, prošetam malo, popijem negdje kafu. Nemam djece. Ona mogu da naprave velike probleme, ali ipak daju i povoda da možeš da brineš. Produžetak vrste, šta ja znam. Mislim da je najteže, bar meni, biti sam. To je užas jedan. Kada mi je umrla žena Olgica Stanisavljević, preselio sam se u stan preko puta našeg, jer u njega više nisam mogao da uđem. Prva tri mjeseca poslije njene smrti proveo sam kod oca i majke u Kruševcu. Olgica i ja bili smo zajedno još iz gimnazije. Ne postoji prva, druga ili treća ljubav, postoji jedna koja se pretvara u veliko prijateljstvo. Inače, ako toga nema, to i nije bila ljubav", govorio je Đuza.

Koliko je obožavao svoju prvu suprugu govori činjenica da se sa njom skoro nikada nije posvađao i da su mnogi njihov brak uvijek karakterisali kao savršenstvo, bez mane. Ali, u drugi brak je ušao zbog administracije, iako nikada to nije želio.

"Nije nimalo lako biti žena Đuze Stojiljkovića. Sa njim je izuzetno teško živjeti jer je stalno namrgođen, veliko je čantralo i naše rasprave su beskonačne. Dešava se da se posvađamo čim ustanemo i da se razvodimo svakog dana. Ali, mislim da naš brak funkcioniše sve ove godine zato što je Đuza jedini muškarac u mom životu kome kod mene ništa nije bilo čudno, a i ja sam beskrajno tolerantna", pričala je njegova druga supruga, Dušanka.

"Đuza, ja i naš papagaj Paja smo jedna porodica. Gluma je Đuzina najveća ljubav, a ja sam to znala, tako da nemam prava da se žalim. Često mu kažem da je zaljubljen u sebe, a da mene nema ko da voli. Ume on da mi priredi i neki romantičan gest, ali to radi tako kao da se stidi. Ne govori mnogo, već svoja osećanja iskazuje nekim sitnicama, ali to je i malo i rijetko. (Smijeh) Za mene je on veliki glumac za koga se vrijedi žrtvovati i znam da mi je zahvalan na tome. Želim samo da budemo zdravi i da on radi do poslednjeg daha jer je za njega nerad smrt", rekla je svojevremeno Đuzina druga supruga, Dušanka.

O čudnom odnosu Đuze i Dušanke, svjedočio je i njegov brat Nenad, koji je kasnije pričao kako je ta druga žena, glumca tajno sahranila ne ispunivši mu posljednju želju:

"U monografiji „Vlastimir Đuza Stojiljković“ autora Zorana Jovanovića moj brat je izjavio da bi voleo da ga sahrane na groblju u Ribarskoj banji. U tom mjestu nam je deda sahranjen, a roditelji su nam tamo bili učitelji," pričao je Nenad Stojiljković, rođeni brat velikog srpskog glumca.

"Držala ga kao u zatvoru. Moj odnos s bratom i njegovom suprugom bio je korektan. A onda dolazi do njegove bolesti, o čemu me Dušanka nije obavijestila, a o tome saznajem u kafiću. Zovem je i pitam: „Zašto?" Njen odgovor je smešan: "Đuza mi je rekao, pri čistoj svijesti, da ti ne kažem da ne bi nekome rekao." Da je to laž, bilo mi je jasno, jer kod moždanog udara ni svijest ni govor više nisu čisti," prisjetio se tada Nenad.

A onda saznaje da je Đuza prebačen u starački dom Lug, na nekoliko kilometara od Mladenovca.

"Što dalje od ljudi. Bojala se i iz samo njoj znanih razloga smatrala da ga treba izopštiti od prijatelja, obožavalaca i rodbine. Naravno, to je njen razrađeni scenario, koji će izvesti do kraja. Prebacuje ga sa ozbiljnom crevnom bolešću, klostridijom, koja se ne liječi u staračkim domovima. Ali njen cilj i nije bio da se on izliječi, jer da je to htjela, mogla ga je poslati i u Beč."

Nenad je tada ispričalo da ga posebno boli što Dušanka tokom osam mjeseci gotovo uopšte nije obilazila supruga.

"Saznajem od sestara da ga vrlo rijetko posjećuje, već komunicira preko mobilnog telefona, čiji broj, naravno, ni meni nije dala. Odlazim konačno u taj dom Lug, ali na vratima čeka me upravnik, koji ne dozvoljava da vidim brata, naglašavajući da oni sa Đuzinom ženom imaju ugovor da ga niko ne može posjećivati", rekao je tada.

Tek pošto je zaprijetio da će dovesti novinare i policiju, dozvoljavaju mu da vidi Đuzu, ali samo na deset minuta.

"Nije teško pronaći odgovor zašto je Đuza proveo osam mjeseci sam u sobi s pogledom na tavan. Pa to je njen scenario. Kako neko može da završi s bolešću koju je imao a da je ne liječi? Uskoro je i stigao odgovor koji je mnoge ražalostio, ali možda ne i nju: Đuza je umro," ispričao je Nenad 2016. godine za Kurir.