Srbi prave veliku grešku sprovodeći jedan običaj: Crninu nosite 40 dana, a ovo nikako ne radite cijele godine

ALOONLINE.BA | Vijesti ∙ 27.01.24 22:06 ∙ 0

Iako naučna istraživanja ukazuju da proces normalnog tugovanja traje oko 40 dana, jer u tom periodu osoba ima stalne nalete sjećanja na izgubljenu osobu i prisjeća se proživljenih trenutaka sa tom osobom, što je praćeno osjećanjem tuge i žalosti

foto: aloonline.ba

Simptomatično je što se baš ovaj broj javlja u brojnim pravoslavnim običajima, pa čak i kad se oni odnose na recepture spravljanja prirodnih lijekova, prema kojima ono traje baš 40 dana.

Kod Starih Slovena taj “granični broj” bio je 40, pa se pokojniku daje pomen poslije 40 dana, a djeci do 40 dana se ne ide u goste.

Rusi i dan danas imaju broj 40 kao granični, poput naših, odnosno latinskih 100. Dok se u Srbiji kaže – stoput sam ti rekao, prije sto godina, sto puta sam išao, dotle Rusi koriste iste izraze, samo sa 40.

Prema Bibliji, potop je nastao nakon što je kiša padala 40 dana i 40 noći. Nakon krštenja na rijeci Jordan, Isus se povukao u osamu u pustinju gdje je proveo 40 dana.

Mojsije je postio 40 dana pre nego što je išao po ploče s deset božjih zapovjesti. Prorok Ilija putovao je 40 dana po pustinji.

Isto tako, četrdesetog dana od vaskrsenja Hristos se vaznio na nebo, tako da po hrišćanskom vjerovanju i duša pokojnika, četrdeseti dan od smrti, odlazi na nebo. Petrovski post traje oko 40 dana, Božićni tačno 40 dana.

Postoje razne pretpostavke o periodu od četrdeset dana i godina, ali zajedničko za ove periode je činjenica da su svi bili periodi priprema: broj 40 simbolički označava pripremini period, koji je dolazio prije bilo kog važnog događaja.

U hrišćanstvu broj 40 je simbol iskušenja i usavršavanja, vrijeme čekanja i priprema, kao što se može primjetiti u Bibliji, prenosi Telegraf.

I u judaizmu, i u islamu, 40 dana je period pročišćavanja. U savremenom društvu proces pročišćavanja se naziva karantina (quarantine) koji je prvobitno trajao 40 dana kako mu i samo ime kaže.

Običaji nakon nečije smrti

U znak žalosti za pokojnikom, bližnji od trenutka smrti počinje da nosi crno odjelo. Žene crnu maramu, a muškarci crnu košulju ili flor. Crnina se nosi godinu dana i za to vrijeme rodbina ne učestvuje u veseljima, ne igra i ne pjeva. Međutim, danas se dopušta da se crnina obavezno nosi do 40 dana, a po želji pola godine ili godina.

Slava se ipak slavi

Ovdje treba naglasiti da se, bez obzira, kada se desio smrtni slučaj u porodici, obavezno slavi krsna slava, na isti način kao i uvijek. Kaže se, čak, da je potrebnije slavu slaviti pod tim okolnostima, jer se u molitvama za slavu molimo za pokoj duša naših umrlih srodnika.

Najbolje je posavjetovati se sa sveštenikom

Ne treba u godini dana poslije smrti pokojnika praviti veselje u kući, svadbe, žurke, igranke… U svim ovim slučajevima i o svemu što je vezano za običaje o sahranama, dobro je posavjetovati se sa sveštenikom, jer su običaji različiti u raznim krajevima, pa je ovdje nemoguće ukazati na to da li je neki običaj dobar ili nije.

U Starom zavjetu su znakovi žaljenja za upokojenim bili mnogo izraženiji, pa i kod muškaraca: posipanje po glavi pepelom, razdiranje svoje odjeće, pokrivanje glave i hodanje bosi, brijanje glave i brade… U Novom zavjetu žalost za upokojenim zamjenjuje se radošću susreta i prebivanja upokojenih u blizini Božjoj i vjerom u vaskrsenje tijela i život večni.

Nošenje crnine prema običajima sa sela

Za prave hrišćane nema mjesta žalosti pri upokojenju bliskih srodnika i prijatelja, jer su svjesni da je fizička smrt samo privremeni rastanak od upokojenih, da će se sretati i po upokojenju, a svi će svu biti zajedno kada vaskrsnu. Ipak, nošenje crnine kod žena i crnog flora kod muškaraca je ne samo izraz njihove žalosti za pokojnikom, već prije svega znak ostalim ljudima, sa kojima ožalošćeni dolaze u dodir, da se okolina prema njima ponaša pažljivije, da ne vrijeđa njihovu žalost.

Crnina se, prema narodnim običajima, a ne crkvenim pravilima, obično nosi do četrdesetodnevnog parastosa, a za najbližim srodnicima (roditelji, brat, sestra, suprug) i godinu dana.

Majke na selu su često nosile crninu za djecom i mužem doživotno. U gradovima se taj običaj gotovo izgubio, s obzirom na to da i žene rade u raznim ustanovama, gdje se crnina ne može nositi ili nije rado viđena.

Ni crna odjeća, ni flor ma kolike širine ili neobrijana brada, nisu stvarni pokazatelji odnosa porodice sa svojim upokojenim članom. Ljubav prema dragim pokojnicima izražavamo najbolje ako se za njih neprestano molilmo, palimo svijeće za njihovu dušu i u ime njihovo činimo dobra djela.

BONUS VIDEO: