„SAMO ŠTO JOŠ NIJE REKAO DA SE ZA BOSNU NE BRINE DOK SU DŽAMIJE PUNE“ Kecmanović oštro o Šmitovim postupcima

ALOONLINE.BA | Vijesti ∙ 21.07.22 09:43 ∙ 0

"Treba li ga ignorisati ili tretirati kao njihovog portparola?"

FOTO/PRINTSCREEN/YOUTUBE

Politikolog Nenad Kecmanović ocijenio je da se toliko osporavani Kristijan Šmit, kad se malo razmisli, ponaša u skladu sa svojom realnom pozicijom – živi u muslimanskom Sarajevu, gdje su ga prihvatili kao svog visokog predstavnika, pa i zastupa bošnjačke interese u interpretaciji Bakira, Šefika, Bisere, Željka i samo što još nije rekao da za „Bosnu ne brine dok su džamije pune“.

„Hajde kad to kažu lider SDA, bošnjački član Predsjedništva, ministar inostranih poslova u Savjetu ministara, onda iza njih stoji izborni legitimitet, pa valja reagovati, ali šta kad isto kaže njemački turista, koji se lažno predstavlja kao visoki predstavnik? Treba li ga ignorisati ili tretirati kao njihovog portparola“, naveo je Kecmanović u autorskom tekstu za Srnu.

Podsjetivši da je „Šmit onomad otkrio da školski programi istorije u entitetima i kantonima nisu ujednačeni“, pa je „odlučio da se time pozabavi“, Kecmanović je upozorio da to praktično znači da će oživjeti bošnjačku inicijativu da se dejtonska nadležnost za obrazovanje djece otme Vladi Republike Srpske i prebaci u Savjet ministara u Sarajevu.

„Da, zaista, jeste nezgodno što djeca u Srpskoj ne uče o ‘srpskoj agresiji’, ‘opsadi Sarajeva’, ‘genocidnoj Republici’, ‘lošem srpskom narodu’, kao što ni u bošnjačkim programima nema ništa o srpskom plebiscitu, teroru nad sarajevskim Srbima, ritualnom klanju srpskih zarobljenika kod Vozuće, jami Kazani, Dobrovoljčakoj, Tuzlanskoj koloni…“. istakao je Kecmanović, upitavši da li bi programe trebalo razmijeniti ili mehanički sastaviti u jedan radi razvijanja kritičkog mišljenja, ili ukinuti nastavu istorije da ne kvari djecu?

Posebno zgražavanje, naveo je Kecmanović, izazivaju „dvije škole pod jednim krovom“ u FBiH, koje su, u stvari, slika i prilika BiH i predstavljaju pravi način socijalizacije za odrastanje i život u njoj.

„Ništa neviđeno! U centru Brisela nalazi se zgrada u kojoj su smještene redakcije vodećih belgijskih medija, ali prostor je fizički podijeljen na dijelove koje koriste flamanske i valonske redakcije. Dva ulaza i izlaza, a ni u međuvremenu, na pauzama, kolege novinari se ne miješaju. Klasik teorije konsocijativne demokratije Arent Lajphart, inače Amerikanac holandskog porijekla, piše da u Holandiji katolici i protestanti imaju odvojene škole, banke, bolnice, sindikate, sve do lovačkih i udruženja filatelista i ‘jedino se susreću na ulici i u vojsci'“, naglasio je Kecmanović.

On je dodao da su u zasebnim školama i nastavni programi različiti, i to, naravno ne iz matematike, fizike ili hemije, nego iz predmeta koje mi zovemo nacionalne discipline.

Prema njegovim riječima, Belgijancima i Holanđanima, odnosno flamancima-Valoncima i protestantima–katolicima, konsocijativno uređenje i praksa ne smetaju da budu među zemljama sa najvišim standardom u Evropi. Iako kod njih ne važi princip jedan čovjek-jedan glas, niko ne osporava da su građanske države.

„Poratna BiH u Dejtonu modelovana je upravo kao demokratska konsocijacija, pa nikom nije palo na pamet da bi upravo neki Belgijanac ili Holanđanin bio najpodesniji za visokog predstavnika. Tim više što ni Srbi ni Hrvati ni Bošnjaci nemaju negativna iskustva sa tim državama kao, recimo, sa Austrijom i Njemačkom“, rekao je Kecmanović i dodao:
„Ali ne, Nijemci i Austrijanci, Petrič, Švarc-Šiling, Incko i lažni Kristijan Šmit baš su oni pravi koji odgovaraju ciljevima ‘međunarodne zajednice’. Potomci okupatora BiH iz dva svjetska rata koje su jedni u BiH većinom dočekivali cvijećem, a drugi većinom odlazili u gerilu, posjeduju naslijeđeno iskustvo kako sa narodima u BiH. Ali, izvještaji sa terena, pohranjeni u bečkim i berlinskim arhivama, ne služe za bolje razumijevanje nacionalnih odnosa u protektoratu, nego kroćenju ‘buntovnih’ Srba“.

On je dodao da je Šmit sve proučio pripremajući se za nesuđenu funkciju, ali nije stigao i posljednje poglavlje istorije BiH unutar SFRJ, jer je taj period bio svijetu prezentovan kao uspješna priča koju treba ponoviti.

„Krajem 70-ih i početkom 80-ih, kada je u socijalističkoj BiH cvjetalo zajedništvo i suživot, vodile su se žestoke polemike na temu takozvanih nacionalnih disciplina koje se sada poduhvatio lažni visoki predstavnik Šmit. Projekat istorije BiH u ANUBiH zapeo je na pitanju da li je osmanska vlast u BiH bila okupacija ili uprava, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu da li se istorija književnosti i umjetnosti u BiH sastoji od tri nacionalna ili je jedna integralno bosanska“.

„Hasan Grapčanović, nepoznat našim savremenicima, čak i u Bosni, bio je potpredsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista zadužen za obrazovanje i kulturu, sa misijom da objedini tri nacionalne istorije, istorije književnosti i jezika kao temelj kulturne integracije BiH, koja, kako je zborio Hamdija Pozderac, ‘neće da bude ni više ni manje nego ostale republike’. Inspiracija su bile ideje Muhameda Filipovića o bosanskom duhu u književnosti BiH. Problem su bili Ivo Andrić i Meša Selimović koji su se osjećali Srbi, a tek je nezaobilazni Petar Petrović Njegoš zbog ‘istrage poturica’ bio teško iskušenje za prosvjetno-pedagoške institucije i nastavnike“, precizirao je Kecmanović.

Prema njegovim riječima, „na partijskom aktivu Filozofskog fakulteta u Sarajevu Milorad Ekmečić je objašnjavao drugu Hasanu da se istorija u udžbenicima ne može mijenjati unazad ma koliko protivrječila samoupravnom socijalističkom zajedništva i suživotu“.

„Tek sa maternjim jezikom u SR BiH je bila sprdačina! U svega nekoliko školskih godišta taj jezik je najprije bio srpski, pa je onda nazvan ‘srpskohrvatski’, pa onda ‘srpskohrvatski/hrvatskosrpski’, a poslije rata srpskom i hrvatskom jeziku Bošnjaci su u prilog jedinstvenoj državi dodali i ‘bosanski'“, podsjetio je Kecmanović.

On je istakao da se Šmit, međutim, ne oslanja na nauku i istorijske pouke, niti na Dejtonski sporazum po kome je obrazovanje u nadležnosti entiteta, nego na odluke Haškog tribunala.

„Tamo su tri jezika presudili kao jedan zvani ‘bhs’. Tako se srpski, iako izvorni, ‘po abecedi’ našao na posljednjem mjestu. Ako može jedan književni jezik, može i jedna književnost. Zašto ne i jedna ‘bosanska’ istorija međunacionalnih pokolja prilikom svake smjene osvajača, okupacija, aneksija protektorata“, naveo je Kecmanović u autorskom tekstu za Srnu.

On je podsjetio da je prije nekoliko godina jednoj grupi NVO neoliberalnih evroentuzijasta iz Beograda palo na um da naprave zajednički školski program istorije za zapadnobalkanske zemlje iz koga bi se izbrisalo sve ono što jednim ili drugim narodima smeta, i štopreko obrazovanja novih naraštaja reprodukuje negativne istorijske uspomene.

Ovaj apstraktno-humanistički projekat, ocijenio je Kecmanović, pokazao se koliko dobar za uzimanje para iz fondova EU, toliko i nedotupavan, jer je insistirajući isključivo na uzajamno pozitivnim iskustvima dva naroda, gradivo istorije pretvorio u karikaturu, te je brzo pao u zaborav.

„Nacionalne discipline se i nazivaju nacionalne zato što ih, recimo Srbi, usklađuju sa sunarodnicima u matici, a ne sa drugim narodima, recimo drugonacionalnim Bošnjacima, koji imaju svoju istoriju 12 genocida, svoj ‘bosanski jezik’, svoju alhimijado književnost. Zato Pedagoški zavod u Banjaluci radi na zajedničkim nastavnim programima sa Pedagoškim zavodom u Beogradu, a ne sa onim u Sarajevu. Uprkos svemu tome, postoje diktatorska bonska ovlašćenja, ali nema ko da ih koristi, jer Šmit nije visoki predstavnik“, zaključio je Kecmanović.

BONUS VIDEO: