Malog Branu, kako ga odmilja zovu Bijeljinci, othranili su ulica i dobri ljudi. Preživio je teške trenutke, nije bilo lako, ali izbora nije imao. Radio je sve i svašta, a sada prodaje ruže u ugostiteljskim objektima.
– Nisam imao hljeba da jedem, bio sam prepušten ulici, da idem na ulicu da tražim od ljudi. Pošto ja nisam čovjek koji voli da vuče ljude za rukav, navikao sam da radim. Počeo sam da upoznajem neke ljude, konobare, koji su me privukli sebi, ujutro da postavim baštu, uveče sklonim i daju mi dvije marke. Bude to i više. I na tome sam im zahvalan, što su me primili kao svoje dijete… – priča Brano za RTRS.
Previše ponosan da bi tražio milostinju, a odlučan da časno zarađuje, snalazio se od malih nogu na različite načine. Svako je kovač svoje sreće, a želje se mogu ostvariti ako ste dovoljno uporni, poručuje vršnjacima ovaj vedri mladić.
– Treba da se bore za sebe, a ne da sjede kući i mole Boga da ne nađu posao. I ne traže od tate i mame da im da 10 ili 15 maraka za kafu. Treba roditelj da pomogne, ali treba da nauče da rade, da cijene pare svoje. Danas-sutra, da ima i da on napravi
još više pare i da budu njegovi roditelji zadovoljni – poručuje Brano.
Ruža je i mladoj Bijeljinki Јovani Barbu izmamila osmijeh na lice. Kaže da je cvijeće uvijek divan dar.
– Smatram da ne treba da se čeka određeni datum, kao što su svima poznati 8. mart ili Dan zaljubljenih da bi jedna djevojka dobila ružu – kaže Јovana.
– Svojom borbom i upornošću je dokazao da ima i drugih načina, a ne samo da idemo iz ove zemlje – kaže Miloš Vukadinović, vlasnik bijeljinskog kafića.
Pored prodaje ruže, Brano izrađuje bukete i dostavlja cvijeće. Želio bi da otvori cvjećaru i zaposli radnike sudbine slične njegovoj, jer svako, poručuje, zaslužuje šansu da uspije u životu.
