POTRESNA ISPOVIJEST SRBINA IZ SREBRENICE: Oštrio je nož i prijetio da će prvo klati djecu

ALOONLINE.BA | Vijesti ∙ 13.04.24 21:00 ∙ 0

Imao je samo 9 godina kada su njegovu porodičnu kuću napali srebrenički muslimani

Printskrin

U brutalnom masakru vojnika Nasera Orića, ubijeni su mu otac i stariji brat koji je imao 17 godina. Njega su ranjenog sa 30 gelera u tijelu ostavili u životu i odveli u logor, gdje je trpio svakodnevno nasilje.

Brano Vučetić u svojoj bolnoj ispovijesti ispričao je šta je sve preživio on i cijeli srpski narod na području Srebrenice u ratnim godinama.

„Ova tragedija u mom životu se desila početkom rata 1992. godine. Imao sam samo 9 godina kada sam izgubio majku koja je bila u posjeti mojoj baki koja je bila u selu samo 7 kilometara udaljenom od našeg. U tom kombiju kojim je išla, bilo je 15 civila. Napravljena je zasjeda u kojoj su ubili 8 civila, među kojima je bila moja majka. To je bilo 16. septembra 1992. godine“, započinje svoju bolnu ispovijest Vučetić.

Međutim, ova strašna tragedija nije bila kraj njegove patnje. Naprotiv, bila je samo njen početak.

Nakon samo tri mjeseca, 15. decembra iste godine dojučerašnje komšije, a sada krvnici Nasera Orića mu ubijaju oca Radovana i brata Milenka, koji je imao samo 17 godina.

„Ja sam u tom trenutku imao 9 godina i išao sam u osnovnu školu u koju me je brat stalno, čamcem, prebacivao. U mom selu je bilo pretežno srpsko stanovništvo, a vojnici Nasera Orića su nas opkolili sa svih strana. Moj brat u trenutku kada je ubijen, nije imao oružje, niti je bio legitimna vojna meta“, rekao je Vučetić.

Vučetić je ispričao kojim čudom i u kojim mukama je on uspio da ostane živ.

„Moj brat je shvatio da se tog dana ne dešava klasičan napad kao prije i uspio je da me prebaci u dvorište susjedne kuće. U toj kući su bile moja komšinica sa kćerkom i bebom od 7 mjeseci i njena majka. Kada su sve pobili u dvorištima, onda su opkolili našu kuću i dozivali nas da se predamo. Kada smo se oglušili u njihovu naredbu, jedan od vojnika je zaprijetio riječima „da će nas četnike uhvatiti i da će da nas zakolju, zapaliti žive i nabiti na ražanj“. Djeca su vrištala, a mi smo ušli u jednu prostoriju i spakovali stvari za bebu, nadajući se da ćemo izaći bez ikakvih posljedica. Nažalost, jedan od vojnika je bacio bombu na kuću. Ta bomba je eksplodirala, mene i komšinicu Miru Filipović je ranila. Uspjeli smo da dođemo do tavana i da pokušamo se sakriti od hordi Nasera Orića koji su htjeli da nas ubiju“, rekao je Vučetić i dodao:
„Kada su mislili da nema nikoga živog u kući, vojnici su se popeli gore i pronašli su nas. Ja nisam mogao da siđem sam, već me je jedan od vojnika spustio i bacio na krevet. Zavezali su nas, a beba i mala Olivera su plakali. Jedan od vojnika je oštrio nož pred nama i govorio kako će prvo zaklati djecu, pa ostale. Jedina sreća u nesreći je, što je jedan od vojnika bio školski drug komšinice Mire, koji je naredio da nas odvežu“, rekao je Vučetić.

On se prisjeća koji je horor zatekao kada su izašli iz kuće i kada je vidio svog mrtvog brata.

„Vidio sam svoga brata koji je bio naslonjen na ogradu i to mi je bilo jako teško. Krenuo sam ka njemu, ali me je jedan vojnik bacio preko ramena. Stavili su nas u jednu kuću, gdje smo sačekali mrak kako bi nas prebacili u dio pod kontrolom muslimana u Srebrenici“, rekao je Vučetić.

Vučetić je ispričao da je nakon svega, tako teško ranjen, bez ikakve medicinske pomoći poslat u zarobljeništvo u kome je proveo više od 50 dana uz svakodnevno mučenje, prenosi „Banjaluka-24“.

Na kraju je razmijenjen, a i danas živi u Srebrenici i sa zebnjom srcu, nemirnim duhom i stegnutim grudima čeka da čuje da li će oni koji su mu pobili sve rezolucijom o Srebrenici biti amnestirani, a on koji je ostao bez svega biti okarakterisan kao genocidan.

BONUS VIDEO: