POSLJEDNJI POZDRAV DOKTORU I LAVU Doktor Aco koji je bio teško bolestan imao je jednu veliku želju: Kad bi Nole Đoković barem čuo, volio bih ga upoznati

Aloonline.ba | Vijesti ∙ 05.12.23 13:46 ∙ 0

Samo on i njegove kolege znaju kako mu je bilo i koliko se borio kao lav do kraja

Juče je umro doktor Aleksandar Babić, jedan od posljednjih diskretnih heroja, čovjek koji je cističnoj fibrozi rekao „neš ti meni skinuti bijeli mantil i oteti stetoskop“. Liječio je ljude sa koncentratorom pored sebe, nije želio da se preda i odustane od svog sna da bude doktor.

Samo on i njegove kolege znaju kako mu je bilo i koliko se borio kao lav do kraja. Od apela koji je zapalio društvene mreže do prvog kontakta sa Acom, prošlo je možda par sati. Do danas, jedva nedjelju dana, al sasvim dovoljno da me njegova smrt pomjeri iz teže.

Borba za život mladog Trebinjca: Aleksandar je doktor koji pacijente dočekuje prikačen na kiseonik, ali osmijeh ne skida

Kao jedinka koja se trudi da bude čovjek, i kao novinar, napisao sam mu ko sam, za koga radim i zašto mu pišem.

Odgovor je stigao ubrzo:

„Želim da podijelim svoju priču da ljudi izvuku pouke, a ja da uspijem nekako doći do transplantacije pluća.
Vjerujte nije lako biti 24h na koncentratoru kiseonika, raditi, komunicirati. Ali ja nikad ne odustajem i jako sam uporan. Vjerujem u dobro i u pobjedu životne radosti.“

Sa druge strane sam imao sagovornika kojem je život visio o koncu, a koji je van teme razgovora na temu života i smrti, bio nevjerovatno pozitivan i harizmatičan.

„A šta da radim, da ležim kući – pa ne može, borim se do kraja“, bio je njegov odgovor na moju konstataciju da mu se divim do krajnjih granica i da je najbolji reprezent Hipokratove zakletve i bijelog mantila za koga sam ikada čuo.

Kroz intervju smo protrčali lagano, bez patetike i kukanja, muški što se kaže u našim krajevima. Tvrd teren, al tvrd i Aco. U toj borbi, nije bio sam, imao je i nju, Zlatu, njegovu lavicu, odnosno, kako ju je nazvao „cijevku“ bez koje ne bi mogao da živi. Za one koji ne znaju, cijevka kroz koju je dobijao kiseonik kako na poslu tako i kod kuće, za njega je zaista bila život.

„Ona je moja cijevka bez koje ja ne bih mogao da živim isto kao bez koncentratora. Eto, ona je meni taj vazduh. Ta moja supruga Zlata, ona toliko mene razumije, toliko shvata, voli, prepoznaje moje probleme, i uvjiek je tu. Znaš ono kad ti je neko zvijezda vodilja, kad ti je razlog za borbu, neko ko ti daje volju i snagu. E, to mi je sve ona“.

Završismo intervju, al ostali smo u kontaktu. Komentare ispod teksta na Blicu čitamo zajedno, bio je 30. novembar, blizu ponoći.

-Doco, napravio sam požar kanda
-Jesi, žestoko.
-Volim ponekad
-Svaka čast, spašavaš mi život bukvalno.

Tu nisam znao šta dalje da mu kažem jer sa jedne strane znam za moć društvenih mreža, moć medija za koje radim, kao i za naše ljude koji nisu slijepi za one kojima je pomoć potrebna.

Za***ano je bilo što su nasuprot Ace i svih nas bili vrijeme i smrt.

Najveća želja uz nova pluća – da upozna Noleta

I ne, nije mi bio prvi sagovornik sa ovom bolesti, i ne, nije mi prvi koji je bio teško bolestan a kome je jedini spas bio u donacijama građana i pomoći države. Vjerovao sam da može da pobijedi, kako je on rekao, poput Noleta, koga je želio da upozna.

„Kad bi Nole Đokovic barem čuo, volio bih ga upoznati. Divim se njegovoj energiji i upornosti“

Ne želeći da unaprijed ništa obećavam, pitao sam kolegu da li se šta može srediti da njegova poruka dođe do Noleta. A znajući kolegu sa kojim sam pričao, znao sam da to „možda“ ide ka tome da bude gotova stvar do kraja godine.

Pitao sam i mog pulmologa, još jednog lava šta se može i kako se može do tog prenosivog koncentratora sa kojim bi Aca mogao da šeta ulicom. Odgovor je bio surov, da pomaže, ali da nije rješenje, trebaju nova pluća – hitno.

Opet, mislio sam da imamo vremena. Da se skupi novac za portabl koncentrator da se skupe papiri i sve za Austriju, da se nađu pluća, da se sačeka Nole. Jer, ako je iko zaslužio vrijeme da se uspori i oduži, bio je to doktor Aleksandar Babić.

Čovjek koji je sebe davao do maksimuma za zdravlje drugih. Čovjek uz koga idu riječi: Čojstvo. Moralnost. Etika. Čovekoljublje.

U subotu sam pročitao da je završio na respiratoru. Nisam htio da ga smaram.

U nedjelju sam mu poslao kratku poruku: „Nadam se da si bolje“.

Umjesto odgovora, juče me je zatekla vijest „Preminuo doktor koji je liječio ljude prikačen na kiseonik“.

Ako na ovom svijetu ima neke pravde, a još se uzdam u to da je ima, jedan Dom zdravlja ili makar park u krugu istog, moraju da ponesu njegovo ime.

Pored imena dr Laze iz Niša, budućim generacijama doktora pričati o tome kako se liječe ljudi, često i na svoju štetu, jer nositi taj bijeli mantil nešto je najteže, najlepše i obavezujuće po čovječanstvo.

Počivaj u miru dr Aco, vjerujem da sada konačno dišeš punim plućima, bilo kraj mora ili pod krošnjama platana svog Trebinja – piše Blic.

BONUS VIDEO: