Dok je većina hodočašća organizovana pješačenjem do cilja, Banjalučani Miroslav Soldat i Marko Lakić stigli su u petak u Beograd nakon deset dana veslanja, prešavši od Jasenovca 520 kilometara na memorijalnom putu posvećenom sjećanju za logoraše stradale u Drugom svjetskom ratu
Uspjeli su u toj namjeri, a uživali su u prelijepim predjelima, susretali se i sa poteškoćama koje su krotili uz Božiju pomoć, a zajedno za “Glas Srpske” ističu da je cijeli put bio blagosloven.
Na ušću Save u Dunav, nedaleko od stratišta Staro sajmište u Novom Beogradu, završili su hodočašće, a na cilju su ih sačekali porodice i prijatelji i priredili im toplu dobrodošlicu.
Prema riječima Miroslava Soldata, voda je sastavni dio njegovog života, a ideja o putešestviju i hodočašću došla je neposredno od slavnog arhitekte Predraga Peđe Ristića koji je imao ideje, a pravio je i skice u manastiru Jasenovac o plovećoj bogomolji na potezu Jasenovac – Beograd.
– On je veslao četrdesetih godina prošlog vijeka i vidio stotine tijela koje Sava nosi u Dunav. Ono što smo mi mogli jeste da se upustimo na hodočašće i da se spustimo iz Jasenovca do Beograda. Zbog brzog načina života do sada nismo mogli da se uputimo na taj put, ali presrećni smo što smo to realizovali – rekao je Soldat koji nam se javio kada je bio samo desetak kilometara do cilja. Put je bio zahtjevan, priča on i ističe da su veslali u prosjeku deset sati dnevno.
– Nismo profesionalni veslači ni sportisti, nego entuzijaste i volimo prirodu, pa smo se spremali pred putovanje i u dobroj kondiciji krenuli na put, a za sve to smo bili i te kako mentalno “nadošli”. Sava je bila pasivna i na 30 centimetara ispod svog prosjeka, tako da smo najveći dio puta veslali, a dnevno smo prelazili 50 i više kilometara. Zadnjeg dana smo imali najjednostavniju dionicu, od 35 kilometara, dok je najteža bila od Šamca do Brčkog – rekao je Soldat. Ovo je, kako tvrdi, prvo hodočašće na vodi, a gdje god su se odmarali, nailazili su na veliku podršku.
– Jasenovac je kruna stradanja, ali cijeli sliv Save je veliko stratište Srba i doživjeli smo otkrovenje da je svaki toponim obilježen stradanjem. Put je bio blagosloven, a ljudi koji su nas dočekivali dopunili bi nam hranu i vodu i pokazali gostoprimstvo – rekao je Soldat.
I njegov kolega Marko Lakić ne krije oduševljenje savladanom rutom, ali i onim zbog čega su krenuli na putovanje. Uživali su u besprijekornoj i pitomoj prirodi, a ljudi su na njih ostavili najveći utisak.
– Kada je Miroslav iznio ideju, odmah sam pristao jer sam sklon avanturi, a i tematika stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu je nešto što je za mene važno. Znali smo da će biti naporno i sama ta činjenica je pola pripreme. Koliko je bilo naporno, toliko je bilo i pročišćujuće. Svaka kriza nosila je sa sobom neku radost i preporod nakon toga – rekao je Lakić dodavši da mu Sava, njene šume, obale i ljudi već nedostaju.
Iskustvo
Miroslav Soldat je istakao da im je i vrijeme išlo naruku.
– Imali smo osjećaj kao da nam je predodređeno da sve uspješno prođe. Imali smo jedan čeoni udar vjetra na Savi pa nas je ova rijeka prevaspitala. Ovo je nevjerovatno iskustvo, a od početka nas je podržavalo mnogo ljudi – rekao je Soldat.
