„NEKADA JE ŽIVOT BIO LIJEP“ Srpska povratnica Jela Vokić živi bez primanja, ali najteže joj pada usamljenost

Aloonline.ba | Vijesti ∙ 27.01.24 08:20 ∙ 0

Dok je mogla bavila se poljoprivredom, ali kaže kako su godine učinile svoje i da danas nije u stanju da radi na zemlji kao nekada.

Printscreen

U Gornjim Kruharima, koji su udaljeni nekoliko kilometara od Sanskog Mosta, usamljeničkim životom živi Jela Vokić (83), jedna od rijetkih povratnica srpske nacionalnosti u ovo selo.

Starica stanuje u kući koja je poslije rata obnovljena sredstvima međunarodnih humanitarnih organizacija, nakon što joj je sva imovina uništena tokom proteklog rata. Vokićeva nema nikakva primanja i preživljava isključivo od pomoći rodbine i dobrih ljudi, te zahvaljujući humanitarnim organizacijama koje je povremeno posjećuju i donose joj životne potrepštine.

Dok je mogla bavila se poljoprivredom, ali kaže kako su godine učinile svoje i da danas nije u stanju da radi na zemlji kao nekada. Ipak, ističe kako joj danas najteže pada usamljenost nakon što su joj prije tri godine tokom pandemije virusa korona u svega dva mjeseca preminuli sestra i brat s kojima je živjela.

„Nezavisne“ su prije više godina objavile priču o porodici Vokić i njihovoj neobičnoj sudbini, a tada su u domaćinstvu, skupa sa Jelom, živjeli sestra Persa i brat Mladen, također osobe u starijoj životnoj dobi. Vokići su ostali rano bez majke i nikada se nisu ženili niti udavali, živeći cijelog života skupa u jednoj zajednici.

„Nekada je život bio lijep, bavili smo se poljoprivredom, imali dosta zemlje i blaga, pa čak i jednog konja. U izbjeglištvu smo proveli 13 godina i onda se vratili na svoje, sve je trebalo počinjati iznova. Sada je opet sve zaraslo, korov se uhvatio na našim njivama i imanjima, voćnjaci su propali, šumu sijeku i uništavaju, a sama zemlju više ne mogu obrađivati, ostarila sam. Imam nešto kokošaka, zasijem nekoliko gredica i to je to“, kaže Jela.

Dodaje kako struju u svome domu ima, ali da koristi samo jednu sijalicu i stari tranzistor koji je njena jedina veza sa svijetom. Pitke vode nema, već je prinuđena da koristi stari bunar, a posuđe i rublje pere na obližnjem potoku.

„Težak je život, samo to mogu reći. Molim Boga da i mene uzme, ali se u zemlju ne može prije vremena. Snalazim se kako znam i umijem“, kaže Vokićeva. Inače, starica se nalazi u evidenciji Crvenog krsta općine Sanski Most i aktivisti ove organizacije je redovno posjećuju i donose joj humanitarnu pomoć. Prema riječima Hamze Alagića, sekretara ove organizacije, ovoj starici bi ipak trebalo osigurati institucionalnu pomoć. „Uradićemo što možemo da osiguramo za nju jednokratnu novčanu pomoć jer ona ima na to pravo. Pored nas Jelu obilaze aktivisti još jedne humanitarne organizacije i pomažemo joj u životnim potrepštinama. Ipak, za ovakve ljude pomoći nikada nije dovoljno“, kaže Alagić.

BONUS VIDEO