NEDOSTAJU NAM PRIJATELJI, NEMAMO SE SA KIM IGRATI Priča o srpskoj djeci na Kosovu: Često viđamo oklopna vozila i puške, plašimo se toga (FOTO/VIDEO)

ALOONLINE.BA/NEVENA RELJIĆ | Vijesti ∙ 14.07.23 18:00 ∙ 0

Republiku Srpsku je nedavno posjetilo oko 800 djece sa Kosmeta koji su u okviru projekta „Spojimo djecu Kosova i Metohije i Republike Srpske“ nekoliko dana boravili u našoj zemlji. Ekipa portala ALOonline imala je čast da u redakciji ugosti petero mališana iz Kosovske Kamenice koji su odsjeli u Gradišci

FOTO: ALOonline

Sa Milicom (11) i Nikolijom Maksimović (12) te Andrijanom (14), Anicom (12), Milanom i Mihajlom Đokićem razgovarali smo o njihovoj posjeti Srpskoj i koliko im to znači, kao i o njihovom izazovnom životu na Kosovu i Metohiji.

Istorijski i kulturološki značaj Kosova znamo, ali šta će nam zemlja ako na njoj nema ove naše djece?!

Oni su ti koji Kosovski zavjet prenose dalje. Boravkom u Gradišci, pobjegli su od tmurne svakodnevice, usamljenosti i života punog zebnje te jedva čekaju da se vrate u Srpsku.

– Najviše su mi se, prije svega, dopali domaćini i prijatelji koje smo upoznali. Oduševljena sam kako su nas dočekali i ako Bog da, voljela bih da ponovo dođem i da upoznam nove drugare – kazala je na početku razgovora ushićena Nikolija.

Stipendista Srpske

Nikolija Maksimović prima stipendiju u mjesečnom iznosu od po 100 evra koje donira anonimi donator iz Republike Srpske.

– Milorad Arlov na svaka tri mjeseca dođe, odemo preko granice, nađemo se sa njim i da nam novac jer nažalost još ne može preći granicu. Nakon rođenja sam imala problema u razvoju i sa srcem. Puno mi to znači i ako Bog da, da gospodin Arlov dođe na Kosovo i da ga prvo moja porodica i ja ugostimo te pružimo ljubav koju je on nama dao.

Kažu da je dječija igra najvažniji posao u djetinjstvu, ali ova djeca ne žive takav život. Nad njihovim pametnim i nevinim dječijim glavicama uvijek se vije oblak neizvjesnosti i straha.

– Najviše mi se dopao odlazak u kino da gledamo crtani, ovo nam je prvi put. Kući nemamo parkiće ili igrališta, igramo se kod sebe u selu. Nekada kada idemo u Kamenicu se igramo u parku. Nemamo više drugara sa kojima se možemo družiti, samo nas četvero. Nedostaju nam prijatelji – rekla je tugaljivo za ALOonline Andrijana.

Svima su nam puna usta svete zemlje Kosova, a zapravo niko ne zna ili nije svjestan kako se tamo zaista živi. Ništa ne može biti vrijedno života i slobode jednog djeteta, a našoj djeci na Kosmetu je svaki dan glava u torbi. Sirene, borbena vozila, bodljikava žica, enklave, nasilje pripadnika Kurtijeve specijalne policije… To je presedan u Evropi, ali na njega su svi odavno zatvarili oči.

– Naši vršnjaci ovdje su slobodniji nego mi na Kosovu. Nekada ne smijemo izaći na ulicu bez nadzora, a oni smiju. Navikli smo se na to… Voljeli bismo da imamo više drugara, da možemo slobodno ići u kino… Često viđamo oklopna vozila i puške, plašimo se toga. Voljeli bismo ostati ovdje da živimo, ima boljih ljudi nego na Kosovu. Imamo drugare, družimo se, imamo kino… – rekli su jednooglasno mališani.

Ovako mladi, prekaljeni u borbi za život u enklavi, oni su morali postati jaki kao zemlja kojom hode. Zato su od malena naučeni da kuhaju, rade i pomažu roditeljima.

– Donesemo roditeljima nešto kada nam kažu. Ako idu negdje, u kupovinu recimo, mi čuvamo mlađe sestre ili braću. Ili čistimo kuću. Znamo da pravimo ručak, krompir najbolje spremam, a znamo pogaču i krofne – ispričali su nam mališani naglašavjući da je neko od njih to naučio sa devet, a neko sa šest ili osam godina.

U školu vole da idu, vrlodobri i odlični su đaci. Međutim, nekada se ni tamo ne osjećaju sigurno.

– Kada imamo prevoz, sigurni smo. Moramo da pješačimo do kuće ako ga nemamo. Ponekada kada se vraćamo, Albanci nas provociraju kad prođu autom. Govore nam sramotne riječi. Njačešće se ne okrećemo i ne obraćamo pažnju – iskrena je Nikolija za ALOonline i dodaje da želi upisati školu u Srpskoj i svoj život nastaviti ovdje

Njene drugarice i sestra takođe žele da nastave školovanje i sve četiri žele upisati Muzičku akademiju.

Na kraju razgovora, otkrili su nam šta bi najviše željeli imati, a trenutno nemaju.

– Prvo bih htjela da imam drugare, da se druže sa nama, mir u školi i da nas ne diraju. Ja bih voljela da društvo koje sad imam dođe kod nas, da mi njih ugostimo i da budu nekoliko dana kod nas kako smo mi bili ovdje. Rekli su da će nam doći i radujemo se – govorili su mališani naizmjenično.

Iako smo navikli da zajedno sa djecom i po nekoliko puta godišnje odemo na more ili otputujemo na neku destinaciju, ovim mališanima je ovo jedina razbribriga i odmor koji će imati na raspustu.

Više nigdje neće putovati, ali su, kako kažu, srećni jer se srca punih uspomena vraćaju kući. Nastaviće da navijaju za Crvenu Zvezdu i radovaće se pobjedama Novaka Đokovića.