KOSA PEROVIĆ DOBROG ZDRAVLJA I MUDRIH MISLI ZAKORAČILA U DRUGI VIJEK: Jedina želja mi je da okupim sve članove moje porodice!

Prema nezvaničnim podacima, sa stotinu navršenih godina mogla bi biti i najstariji stanovnik ove opštine, a za sebe kaže da ide stopama majke Ilinke, koja je živjela 105 godina.

Kućni poslovi

Iako se dobro drži, Baka Kosa priča da od nje niko ne traži da se bavi kućnim poslovima, ali ni ona ne traži mnogo od svoje tri kćerke, dva sina i njihovih potomaka, među kojim je 12 unučadi, 21 praunuče i devetoro čukununučadi. Cjelokupnu porodicu, čiji je baka Kosa rodonačelnik, čini 66 članova, a svi se trude da joj budu na usluzi. Za to je ipak posebno zadužen sin Marinko, najmlađe dijete bake Kose, koji kaže da je se uvijek prvi nađe majci pri ruci.

– Skuvam joj kafu i zajedno je popijmo uz čašicu domaće mučenice rakije, kao i razgovor, uglavnom na temu šta je nekad i kako je bilo. Nju mnogo ne interesuje šta će biti sutra, osim kako će biti vrijeme i hoće li bar malo moći izaći na sunce i ovaj naš čist planinski vazduh koji donosi vjetar sa obližnjeg brda Rabar – kaže Marinko, koji svoje penzionerske dane provodi u rodnim Grivcima sa majkom.

Baka Kosa udala se za Milivoja Perovića u Grivce kada je imala 20 godina i to uz Drugi svjetski rat. Prvu kćerku rodila je 1944, a peto dijete, sina Marinka, šest godina kasnije. Uvjerena je kaže, da će život skončati na njegovim rukama.

– Dođu i ovi drugi koji su otišli svojim putevima, ali to je uglavnom na viđenje, a Marinko me hrani i odijeva, donosi mi drva i loži vatru. Pomaže mi i da se okupam, očešljam ove moje sijede vlasi – ponosno priča baka Kosa, koju su zaobišle mnoge bolesti pa tako, kako ona veli, i ova najmodernija, korona.

Muž joj je umro davne 1962, u 43. godini života od posljedica ranjavanja tokom Drugog svjetskog rata. Na njegovoj Kosi ostalo je da se brine o petoro sitne i nejake djece, kao i velikom imanju. To i sve drugo što joj je donio život mlade udovice, Kosa je svjetla obraza, uz svoju snagu, mudrost i umijeće, junački iznijela. Muškarci su joj se, prisjeća se ona, divili, cijenili je i poštovali, a žene su joj nerijetko zavidjele zbog toga što su im muževi prebacivali: “Kako može Kosa, a ne možeš ti”?!

Sama izgradila kuću

A Kosa je svojim rukama i kuću malterisala i sve dok joj djeca nisu stasala radila i druge muške poslove. Iako nije imala ni razreda škole, bavila se i trgovinom. Obilazila je pijace u okolini, a išla je i u trgovačke ture u Italiju, Tursku, Rumuniju, Mađarsku. Da bi prehranila petoro djece, obrela se i u berbi kukuruza u Vojvodini. Radila je i na dnevnicu kod žena “milicajki” na Stjenicama i drugih koji su je tražili za obavljanje kućnih ili poslova na njivi ili i livadi, a uvijek je pokušavala da od dinara napravi dva. Čuvala je i štedjela za izgradnju kuće, štale i ostalih objekata koji su bili potrebni seoskom domaćinstvu.

– Zato mi je drago što sam doživjela da i naše selo putem vodovoda dobije čistu vodu za piće i ostale potrebe koje smo mi nekad podmirivali putem čatrnja, ali i što je stigao asfalt. U to nisam vjerovala, a eto desilo se za mog života – kaže ova vremešna starica i ističe da joj je velika želja da se jednog dana, nekim lijepim povodom, okupe svi članovi njene porodice.