PRAZNIK ROĐENJA HRISTOVOG PRILIKA JE DA POGLEDAMO U SOPSTVENU DUŠU Episkop Sergije: „Očuvajmo porodicu, da bismo očuvali sami sebe, svoje tradicionalne vrijednosti, da bismo postojali kroz nerođene potomke“

ALOONLINE.BA | Vijesti ∙ 07.01.23 09:03 ∙ 0

"Svim Vašim čitaocima, Vašem listu i portalu, ali i svim ljudima dobre volje, želim srećne i Bogom blagoslovene praznike Rođenja Hristovog – Božića, uz drevni pozdrav: Mir Božji – Hristos se Rodi!", rekao je episkop Sergije.

U prilikama i neprilikama, u dobru i zlu, trebamo biti i ostati ljudi, što nam je poručivao i blaženopočivši patrijarh Pavle, znajući da sve bude i prođe, kako dobro tako i zlo, pa je važno ostati čovjek, a to znači ne činiti drugima ono što i sami ne želimo da nama drugi čini. Ne treba mnogo mudrosti da bismo znali šta valja činiti, a šta ne. Praznik Rođenja Hristovog prilika je da pogledamo u sopstvenu dušu, da vidimo šta trebamo i možemo mijenjati da bismo postali bolji, a onda svakodnevno raditi na tome, uporno i sa mnogo htijenja. Takođe je važno da oprostimo onima koji su nas na bilo koji način povrijedili, da im ponovo otvorimo svoja srca i damo im novu šansu, jer nas tome uči Gospod Isus Hristos. Saberimo se oko najmilijih u praznične dane, volimo bližnje bez interesa, svim svojim srcem, da bi nas Gospod prepoznao kao bića ljubavi, kao sebi slične.

Rekao je ovo za portal aloonline.ba episkop bihaćko-petrovački i rmanjski Gospodin Sergije.

Božić je najradosniji praznik, odnosno u pravom smislu riječi praznik porodice. Koliko danas držimo do porodice i do onih istinskih porodičnih vrijednosti? Pred kakvim izazovima se u ovo savremeno doba nalazi institucija porodice?

Živimo u vremenu prepunom izazova, zahvaljujući globalizaciji koja se trudi poništiti svaku različitost i obesmisliti tradicionalne institucije i vrijednosti. Porodica se, naročito na zapadnim stranama čovječanstva, često smatra prevaziđenom društvenom institucijom. Zbog toga mladi, ne tako često i čvrsto kao u minulim vremenima, stupaju u bračnu zajednicu, a i kad stupe ona ih ne obavezuje tako čvrsto kao što je to bilo u vrijeme njihovih i naših baka i djedova.

Sama institucija braka je poljuljana, izgubila je trajnost kakvu je nekad imala, jer je privid lažne slobode postao imperativ kojem se sve više teži. Upravo taj privid slobode, želja da se što je moguće više ostane slobodan, postaće najveće ropstvo, zato što čovjek ne treba da živi sam, jer on pripada zajednici, bračnoj ili monaškoj.

Ipak, negdje postoji nada da će se svjetski trendovi urušiti sami od sebe, zato što put, u koji nas vode svjetski tokovi, nije put već stranputica, a često i provalija. Svijet sve više otvara oči, sagledava sumornu stvarnost u kojoj je sve više novca, a sve manje ljubavi. Mislim da će mnogi uvidjeti pogubnost savremenih tokova prije nego što bude prekasno. Zato je važno očuvati porodicu, da bismo očuvali sami sebe, svoje tradicionalne vrijednosti, da bismo postojali kroz nerođene potomke i onda kada našoj biološkoj egzistenciji dođe kraj.

Savremeno doba nametnulo je savremene običaje. Čini se da smo zaboravili izvorno proslavljanje Božića, te moglo bi se reći čak i izmislili neke običaje. Kako se u stvari, po Crkvi, treba proslavljati Badnji dan, Badnje veče i Božić? Da li ovi dani, kao i dani posta, treba da se svedu više na uživanje u iću i piću ili na nešto drugo?

Naše proslavljanje praznika treba da bude i svojevrsno ugrađivanje nas samih u te iste praznike, da postanemo dio njih i oni dio nas. To znači da trebamo znati njihov smisao i njihovu simboliku, ali i njihov značaj za cjelokupnu tvorevinu, Crkvu i nas same.

Svaki hrišćanin, ukoliko to može, trebao bi da svaki od praznika započne liturgijski, u hramu Božijem, a nakon toga da sa svojom porodicom i prijateljima nastavi praznovanje, u skladu sa svojim željama, potrebama i običajima koji su različiti od sela do sela, od kraja do kraja. Osim onog liturgijskog značaja, koji je daleko najvažniji, smisao svih praznika jeste da se učvrsti porodica, kao Crkva u malom, da se osnaže postojeći i poprave narušeni odnosi. Praznici sabiraju porodicu i prijatelje, učvršćuju porodičnu i prijateljsku ljubav, ali nam i pružaju šansu da postanemo bolji ljudi, da sagledamo sopstvene greške i da ih uporno ispravljamo, iz dana u dan. Što se tiče jela i pića u praznične dane, važno je da tim jelom i pićem ugostimo naše bližnje, da im time ukažemo na našu ljubav i pažnju, a da pritom sačuvamo umjerenost, jer bi bilo kakva neumjerenost bila suprotna prazničnoj radosti kako je Crkva vidi, živi i doživljava.

Za Božić vezujemo tri stvari: porodicu, milosrđe odnosno pomaganje svakome ko nema, i čin opraštanja. U vezi s tim, koju biste božićnu poruku poslali vjernicima? Kako da prave vrijednosti razluče od onih koje to nisu?

Nekad je teško razlikovati istinu od laži, ali vrijeme je majstorsko rešeto koje pokaže šta je jedno a šta drugo. Božić se slavi dvije hiljade godina, tako da je sud vremena potvrdio njegov smisao, ali i značaj za sve hrišćane u svim vremenima, dajući mu nadvremeni karakter. U istoriji našeg naroda dobro je znano da u svakom vremenu, kroz sva iskušenja, valja ostati čovjek, sačuvati obraz, a to znači biti i ostati hrišćanin, ne pogaziti vrijednosti od kojih smo satkani. U epskoj pjesmi, Majka Jevrosima govori svome sinu, Marku Kraljeviću, „bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogriješiti dušu“. Upravo na tom novozavjetnom kamenu, ali i na hrišćanskoj epici i etici, gradimo svoje postojanje, čak i onda kada toga nismo ni svjesni.

Mi smo hrišćanski narod, pa i onda kada to ne izgleda tako, zato i postojimo kao stradalnici, živimo kroz seobe, patnje i stradanja, jer ne možemo prihvatiti laž kao istinu, zlo kao dobro, mrak kao svjetlo… Svjesni smo šta je dobro, a šta nije, ne samo kroz naše lično znanje i iskustvo, već zahvaljujući iskustvu predaka koje živi u nama negdje duboko skriveno. Uprkos mnogim posrtanjima, to mi daje nadu da će naši ljudi uvijek biti u stanju razlikovati istinu od laži, jer tako je bilo u svim sudbonosnim trenucima. Na kraju, nešto što nije vrijednost, a kao takvo se predstavlja, uvijek bude razobličeno. Naš narod se ne da prevariti, čak i onda kada izgleda prevaren.

Koliko smo danas milosrdni i koliko smo svjesni da treba da pomognemo onome ko nema?

Milosrđe je jedna od najznačajnijih hrišćanskih vrlina. Bilo bi dobro da svako od nas bude milosrdan, ne zato što to treba već zato što to želi. Uvijek je veće milosrđe po htijenju od milosrđa po zapovjesti. Nije uzalud starac Mitrofan Hilandarac rekao: „Naše je samo ono što poklonimo drugima“. Da, naše je samo ono što smo dali drugima, ali to ne podrazumijeva samo nešto materijalno, već ljubav, vrijeme, pažnju… Mi smo bića zajednice, u zajednici se rađamo, u zajednici živimo, kroz zajednicu se ostvarujemo, ali u zajednici i umiremo. Nema mjesta sebičnosti, egoizmu, srebroljublju i drugim slabostima, ako smo svjesni svog naznačenja. Živimo jedni za druge, ako volimo, a treba da volimo, pa zato želimo da i naš bližnji bude zadovoljan, ispunjen, radostan. Bez radosti našeg bližnjeg ni mi ne možemo biti radosni. Otuda je milosrđe nešto što treba da se podrazumijeva, što se ne dovodi u pitanje. Milosrđe treba roditelji da prenose na djecu, kako bi u formativnim godina usvojili ono što trebaju činiti kao odrasli ljudi. Čovjek koji nije milosrdan ne može sebe smatrati istinskim hrišćaninom.

Koliko se, kao društvo, držimo istinskih (duhovnih) vrijednosti?

Društvo je zbir mnoštva pojedinaca koji žive na određenom prostoru, tako da je teško reći kakve su vrijednosti društva čiji smo dio. Ima sjajnih pojedinaca, na koje se svako može i treba ugledati, ali ima i onih čija životna djela i stavovi nisu baš pohvalni. Ipak, rekao bih da se duhovnih vrijednosti ne držimo onoliko koliko bismo trebali i mogli, jer smo svakodnevno svjedoci mnogobrojnih ljudskih posrtanja kojih ne bi bilo u toj i takvoj mjeri da smo onakvi kakvi bismo mogli biti. Svako od nas treba postati bolji nego što jeste i to je put na koji smo pozvani. Ako svako od nas postaje bolji i društvo će postajati bolje. Nemoguće je da društvo postane bolje, a da mi ostanemo isti. U tim malim promjenama ogledaju se i one velike, jer nema velikih promjena na bolje, bez onih malih, sitnih, svakodnevnih pobjeda nad sopstvenim slabostima, a taj poriva za promjenu, za izmjenu na bolje može poroditi samo usvajanje duhovnih vrijednosti. Naizgled, sve ovo možda djeluje komplikovano, ali nije. Sve velike stvari, pa tako i želja da postanemo bolji, krajnje su jednostavne. Potrebna je želja i svakodnevni trud, a rezultati će doći sami po sebi.

BONUS VIDEO: