DEJAN LUČKA GRAĐANIMA PORUČIO DA SU „DONJI“ Analiza stanja u BiH: Po prvi put SNSD popularniji od Dodika, Vukanović glas naroda!

ALOONLINE.BA/Ž. J. | Vijesti ∙ 03.01.23 17:20 ∙ 0

Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava analizirao je za Aloonline.ba proteklu političku godinu, izbore, pojedine političare i dao političku prognozu za naredni period

FOTO: Ustupljena fotografija

Izbori kao najvažniji politički događaj ove godine. Da li su za Vas bili iznenađenje?

Izbori nisu bili previše iznenađujući. Znalo se da je SNSD kao partija sa svojim kapacitetima i resursima daleko najjači politički činilac u Republici Srpskoj. Takođe, čim je opozicija izašla sa imenom Mirka Šarovića kao svog kandidata u trci za člana Predsjedništva BiH, odmah je sebe praktično osudila na poraz u toj trci, što se potvrdilo sa preko 100.000 glasova razlike u korist Željke Cvijanović. Zašto za to mjesto nije kandidovan npr. Nebojša Vukanović, koji bi imao šansu da pobjedi, znaju samo predstavnici opozicije koji su tako odlučili.

Ono što jeste malo iznenađenje je pobjeda Milorada Dodika na predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj i to sa skoro 30.000 glasova razlike, kako je po prvi put g. Dodik bio u situaciji da je njegova stranka praktično popularnija od njega. Ipak, mislim da je tu u pitanju prije svega nedovoljan rad cjelokupne opozicije za samu Jelenu Trivić, ali sa druge strane i veoma jaka stranačka infrastruktura SNSD-a koji je radio za Dodika.

Treba napomenuti i da je najveće osvježenje izbora bila lista već spomenutog Nebojše Vukanovića u kome su građani vidjeli predstavnika naroda, koji se buni kada ne valja, napada jer ne funkcioniše i nastoji da bude glas ljudi koji su već dugo poniženi i skrajnuti, pa makar nekada i pretjerao u tome. Pogled na ogromne resurse vlasti i ostatka opozicije koje ova lista nije imala daje ovom rezultatu još veću vrijednost.

Ostatak opozicije građani jednostavno nisu prepoznali kao istinske „opozicionare”, i gledali su je samo kao neki odraz u ogledalu vladajućih.

Kako komentarišete potez PDP-a, tačnije Jelene Trivić, da li je bila instruisana da prerano proglasi pobjedu?

Proglašenje pobjednika prije konačnih rezultata je zaista bio kiks koji nije trebalo da sebi dozvole ljudi iz PDP-a, pogotovo što nije prvi put da se takve stvari plasiraju na taj način. Mislim da je tu zakazala njihova stranačka infrastruktura, koja je uz euforiju dovela do toga da prerano proglase pobjedu.

Ipak, ne smijemo izgubiti iz vida da prava istraga u vezi sa izbornim malverzacijama nije ni provedena. Tu ne mislim samo na novo brojanje glasova, nego na kompletan monitoring cjelokupnog izbornog procesa koji se uopše nije desio na sveobuhvatan način. Zbog toga su mnoga pitanja ostala otvorena, a ovi izbori imaju i veliki znak pitanja nad sobom.

Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava

Kako, sa druge strane, komentarišete rezervisanost Draška Stanivukovića u izbornoj noći?

Rezervisanost Draška Stanivukovića bih mogao protumačiti kao njegovo stapanje sa političkom realnošću u kojoj se „odriče ideala“ radi toga da dobije određene političke ustupke u nastavku svog političkog bivstvovanja, što se, kao što možemo vidjeti, i dešava unazad dva mjeseca.

Da li Vas je iznenadila pobjeda Milorada Dodika i vidite li neke promjene u njegovoj politici u posljednje vrijeme?

Donekle me jeste iznenadila pobjeda Milorada Dodika ali ne pretjerano. Promjene u njegovoj politici su stalne, od socijalizma, do liberalnih stremljenja i socijaldemokratije, preko socijaldemokratije bliže centru pa sve do čvrste desnice; ali postoji i jedna konstanta, a to je da je on političar koji se rijetko nalazi na onoj strani koja gubi, da jako dobro poznaje izborni proces i u skladu sa tim i pobjeđuje u njemu koristeći maksimalno sve resurse koje ima, i da očigledno u svemu tome posjeduje veoma dobru podršku ne samo u državi, nego i šire od nje, još od devedesetih godina XX vijeka do danas.

Odnos Dodik – Milanović – Vučić. Smatrate li da su ovi odnosi iskreni, bar u sferi zajedničkih interesa i koliko dobra građani BiH mogu imati od Zagreba i Beograda?

Saradnja Dodika, Milanovića i Vučića i Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Hrvatskom je stvar koja je normalna i nužna. Prve komšije moraju sarađivati, ne samo zbog dobrosusjedskih odnosa, nego i zbog boljitka svojih građana. Sada je pravo pitanje koliko se tu realizuje konkretnih stvari za građane i države, a koliko je to samo predstava za javnost i utvrđivanje pozicija.

Odnosi Dodika i Milanovića su svakako relacija u kojoj obojica imaju određene interese koje žele da ostvare, od komunikacije ovog odnosa sa svojim biračkim tijelom pa nadalje.

Bošnjaci su na izborima „kaznili” Bakira Izetbegovića. Mislite li da je to ujedno i kraj velikobošnjačke politike?

Mislim da nacionalističke, pa da kažem i ekstremno desne politike u BiH, i bošnjačka, i hrvatska i srpska nisu doživjele svoj kraj i neće ga doživjeti u skorije vrijeme. U BiH ne postoje velike partije koje istinski gaje liberalne ili lijeve ideje, pa su i one stranke koje se kite imenima koje odudaraju od nacionalnih prefiksa, u stvari preuzele politiku koja se nalazi desno od centra.

U BiH danas nema značajnije stranke koja je istinski socijalistička, ili socijaldemokratska, ili građanska ili liberalna ili zelena. One to mogu biti na hartiji, kititi se vaskolikim epitetima i slatkim floskulama, navoditi ideale i vanvremenske humanističke ciljeve, ali u stvarnosti i radom na terenu, u izjavama i kampanjama one dokazuju da se sve uvijek vrati na nacionalno pitanje.

Kako komentarišete izbor Ćamila Durakovića za potpredsjednika RS i kako biste ocijenili njegovu politiku? Može li se reći da je on, umjerena politička struja, nasuprot tvrde, nacionalističke struje SDA?

Prema onome što sam do sada vidio čini mi se da je Ćamil Duraković neko ko je otvoren za saradnju i ko ne nastupa sa ekstremnih pozicija. Profesor Đorđe Vuković je lijepo rekao u jednoj prilici, i složio bih se sa njim, da od Ćamila Durakovića možemo da vidimo pomirljive i konstruktivne ideje, da on priznaje integritet i političku realnost, poštovanje svih strana i želi da radi na poboljšanju položaja bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj. Nadam se da će u toku svog mandata opravdati ulogu drugačijeg političara od onih koji tvrdokorno brane svoje položaje i postupaju po već utvrđenim matricama koje su pune predrasuda, mržnje i međusobnog osporavanja.

Politička prognoza i želje za građane BiH za narednu 2023. godinu?
Politička prognoza za 2023. je da ćemo i dalje biti u „permanentno predratnom ratnom poslijeratnom stanju”, da će se različiti investitori još dublje infiltrirati u političku scenu, da ćemo imati još veće pravne, ekološke i urbanističke probleme što će se nastaviti i narednih godina, a na koje političari neće obraćati pažnju ili će raditi protiv interesa građana, da će prepucavanja političara da budu živopisnija od njihovog stvarnog rada a da će građani, kao i uvijek do sada, u svakoj jednačini biti „donji”.
A želja za narednu 2023. godinu je da ljudi poslušaju pjesmu od Atheist Rapa pod nazivom „Palija” i da upamte da je „politika… veliki privatni biznis a ne zaštita interesa nacije”, da ne ne vjeruju u laži sa ekrana i da „uključe mozak” da im/nam sutra ne bi stao.

Kako biste okakaterisali Denisa Bećirevića kao političara i šta bi trebalo da se desi da Predsjedništvo BiH prestane da bude mjesto sukobljavanja tri strane i postane mjesto dogovora i usaglašavanja zajedničkih stavova?

Denis Bećirović je neko ko je uspio da ostvari veoma značajnu stvar pobjedivši Bakira Izetbegovića u direktnom okršaju, i to sa više od 100.000 glasova razlike, što uopšte nije mala stvar. Iako je pobjeda dobijena zbog toga što je većini građana u Federaciji BiH jednostavno bilo dosta Izetbegovića i priča oko njegove porodice, ova pobjeda je pokazala da su određene promjene moguće.

Denis Bećirović kao političar je slatkorječiv, ne previše voljan da donosi velike odluke, često nastupa populistički, vrlo je pragmatičan i u svojoj suštini je nacionalista koji se skriva pod plaštom socijaldemokratije.

Predsjedništvo BiH može da postane mjesto usaglašavanja stavova onda kada njegovi članovi pronađu zajedničke interese u tom usaglašavanju, kao što su npr. oni koji mogu da donesu korist njima, njihovim partijama i u određenim slučajevima možda čak i njihovom glasačkom tijelu.

Treba li BiH OHR i da li bismo mogli i znali funkcionisati bez stranog uticaja, na čemu insistira Republika Srpska?

Jasno je da postupanja OHR-a u vezi sa donošenjem i mijenjanjem zakona mimo parlamentarnih tijela, od strane predstavnika za koje nisu glasali građani i građanke, odnosno koje nije narod izabrao, nije demokratska radnja i da udara na suverenitet Bosne i Hercegovine.

Međutim, BiH je još pod patronatom međunarodne zajednice i u skladu sa tim funkcioniše i njen pravni sistem, kao i Kancelarija visokog predstavnika. Sam pravni status OHR-a je sličan određenim funkcijama poznatim iz drugih zemalja u specijalnim političkim okolnostima, kao što su to npr. mandati pod režimom Društva naroda, i, u nekim pogledima, Njemačka i Austrija nakon Drugog svjetskog rata, gdje su te države bile podvrgnute međunarodnom nadzoru, iako su priznate kao suverene, dok su strane vlasti djelovale u tim državama u ime međunarodne zajednice, supstituišući se za domaće vlasti.

Dejan Lučka analiza političke scene — FOTO: Ustupljena fotografija

To da li je BiH potreban OHR nije pitanje na koje je lako dati odgovor.

Ukoliko BiH želi da se razvija kao demokratska i suverena zemlja, apsolutno je jasno da je postojanje OHR-a nešto što ne ide u korak sa tim stremljenjima. Međutim, gledajući političku realnost i ostale bitne elemente za normalno funkcionisanje države, kao što su vladavina prava, poštovanje ljudskih prava i postojanje dobre uprave i nezavisnog sudstva, jasno je da BiH i sa i bez OHR-a nije ni blizu toga da izađe iz limba poludemokratije, odnosno hibridnog režima koji postoji u njoj, i da se u skorije vrijeme to neće mijenjati, sem u slučaju ogromnih političkih potresa.

Kandidatski status BiH u EU. Zašto baš u ovom političkom trenutku i da li je BiH uopšte sposobna i dovoljno snažna da bude dio Unije?

Apsolutno je jasno da je kandidatski status BiH došao zbog rata u Ukrajini. Uz sve strahote koje se dešavaju u Ukrajini, u strašnom bratoubilačkom ratu koji se vodi u njoj, ta zemlja i bez rata, ni po stepenu vladavine prava, ni po stepenu zaštite ljudskih prava, ni po nivou borbe protiv korupcije nije zasluživala ovaj status prije BiH. Pa kada je već Ukrajina dobila taj status, onda je to morala da dobije i BiH. Uz pokušaj vezivanja BiH za zapadne države, mislim da je to bio tok misli ljudi u EU pri davanju statusa kandidata Bosni i Hercegovini.

Smiješne su bile izjave određenih domaćih političara da je dodjela kandidatskog statusa zajednička pobjeda države Bosne i Hercegovine i Evropske unije. BiH tu apsolutno nije izvojevala nikakvu pobjedu, već je bez ispunjenih kriterijuma i uslova, praktično, da se poslužim sportskim rječnikom, promovisana iz pete u drugu ligu, administrativnom akrobatikom, bez ikakve zasluge „na terenu”.

Međutim, za BiH to praktično ne znači ništa konkretno, jer se situacija u državi nije promijenila nabolje pa se samim tim taj status u stvari nije i zaslužio, već je on „poklon“ u zlom dobu po Evropu. Ipak, za političare je ovo sjajna vijest, jer se već sada utrkuju za moguću novčanu pomoć i finansijske injekcije koje žele da dobiju od EU. Čak i oni koji najviše napadaju Uniju sada bi htjeli da gricnu dio njenog finansijskog kolača.