DA LI JE „BATINA IZ RAJA IZAŠLA“? Psihoterapeutkinja za ALOonline otkrila greške koje roditelji prave i da li djecu treba kažnjavati: Modrice vremenom izblijede, emocionalne i psihičke posljedice su dugoročne

Godinama unazad su rađena mnogobrojna istraživanja koja kažu da ne postoji nijedna dobra stvar koja proizilazi iz fizičkog kažnjavanja djece. Vidljive posljedice takve vrste kažnjavanja, kao što su modrice, mogu izblijediti vremenom, međutim emocionalne i psihičke posljedice su dugoročne. Dijete koje redovno trpi fizičke kazne živi u strahu od svojih roditelja, a strah inhibira učenje i razvoj. Vremenom se razvijaju druge posljedice poput stidljivosti, povučenosti, a u kasnijem periodu se mogu javiti depresija i anksioznost. Takođe može da se desi takozvano ponavljanje obrasca u smislu da oni koji trpe nasilje mogu da postanu nasilnici. Dovoljno je da pogledamo dokumentarni film o serijskim ubicama i nekim ekstremima gdje ćemo sigurno doći do podatka da je bilo fizičkog kažnjavanja.

Jedan od razloga zašto je takav vid kažnjavanja dugo kod nas bio prihvaćen metod vaspitanja jeste to što je sistem bio autoritaran. Kada je sistem takav da se očekuje apsolutna poslušnost, isti princip se primjenjuje i u porodičnom okruženju. Međutim, fizičko kažnjavanje ne uči djecu ničemu novom, već samo prekida neželjeno ponašanje u tom momentu. Vaspitna mjera je ona kojom ćemo prekinuti loše ponašanje i naučiti novo. Postoje razni komentari poput onoga „i mene su tukli pa šta mi fali“, a zapravo fali mnogo toga i kada bismo počeli da preispitujemo to bi bilo jedno jako neprijatno mjesto. Ljudi odbijaju da promišljaju o nekim stvarima jer bi na taj način došli do preispitivanja sebe, pa naših roditelja i poljuljalo bi se sve u šta smo vjerovali.

Jeste, potreban je jedan dobar red pohvala pa tek onda kazna i kritika. Djecu podstičemo na pozitivne obrasce ponašanja prvenstveno time kako se mi ponašamo. Dakle, prvo bi trebalo da stanemo ispred ogledala, pogledamo se i vidimo kakvu sliku šaljemo djetetu svojim ponašanjem. Ovo takođe može biti neprijatno, ali ne smijemo zaboraviti da smo mi kao roditelji odgovorni za to da djecu naučimo nekim vrijednostima i da ih emocionalno osposobimo da bi bili spremni za sve izazove koji ih očekuju. Treba da ih podstičemo tako što ćemo postaviti dobar primjer i pohvaliti ih kada nešto rade kako treba. Poželjno je izbjegavati nerealne pohvale, poput onih da su najbolji na svijetu, koje će im stvoriti pogrešnu sliku. Kritika i kazna su potpuno legitimni načini vaspitanja i nekada neophodni. Ukoliko se pojavljuju neželjena ponašanja onda je kritika nešto što će oblikovati i zatražiti promjenu tog ponašanja.

Ključ postavljanja granica je baš u tome da budu dosljedne i efikasne. Granice se nekada mogu postaviti blago a nekada apsolutno ne mogu. Ne možemo i ne trebamo spriječiti dijete da bude tužno i ljuto – to su normalne emocije koje se javljaju svakome.  Sve to će se dešavati i kasnije u odnosu sa drugim ljudima, zato je normalno da se dešava i u odnosu sa roditeljima. Granice se postavljaju tako što roditelj kaže šta se smije, a šta ne smije, ne treba da prijetimo nego da uvedemo direktne posljedice. Neophodno je da oba roditelja budu saglasna i da budu zajednički igrači. Niko nije oduševljen time što nekada treba da kazni svoju djecu, ali to moramo da radimo kad smo roditelji.

Zavisi dosta od uzrasta djeteta i njegovih kognitivnih kapaciteta. Treba da se spustimo na nivo djeteta, čak i fizički ako se radi o manjoj djeci, a onda i kognitivno. Koristiti jednostavnije riječi i objašnjavati na prostiji način šta se dešava. Slobodno možemo da kažemo djetetu da vidimo da je ljuto ili iznervirano. To je dio emocionalnog opismenjavanja, kada dijete vrišti a mi mu ukažemo na to da je ljuto onda može da poveže i shvati emociju. Najbolje je sačekati da se situacija umiri i naknadno razgovarati pa postaviti zahtjeve i granice. Važno je ukazati na dvije stvari,  a to je da roditelji ne mogu da razgovaraju sa djecom kao sa odraslima jer ih stvarno ne razumiju. Treba da se smanje očekivanja od djece u skladu sa njihovim uzrastom. A sljedeće je da treba istrpiti da djetetu nije dobro i to da je nama teško u tom trenutku. Kada uvodimo kaznu trebalo bi da naglasimo da to nema veze sa tim da ih ne volimo i da ta kazna nije zauvijek. Ukoliko imamo osjećaj da smo sve pokušali potpuno je u redu  potražiti pomoć od stručnog lica.

 Svi mi imamo različite potrebe, imamo potrebu za ljubavlju, njegom, brigom, stabilnošću, zaštitom, razumijevanjem, usmjeravanjem, a isto tako imamo potrebu za granicama koje su jasne i realistične. Uvođenje discipline se na neki način narušava povjerenje djeteta u datom trenutku, međutim dugoročno mu to daje sigurnost i predvidljivost što je veoma važno. Tada dijete jasno zna kakva je struktura i šta slijedi i ne pita se šta ga čeka ukoliko napravi neku grešku. Iako znaju da možda slijedi posljedica koja nije prijatna, bitno je to da znaju. Pozicija neznanja je pozicija straha. Povjerenje ne znači da mi je uvijek lijepo, nego znači da i kada mi nije lijepo znam da si ti tu.

Nažalost, nema nekog pravog omjera ili recepta za kojim tragamo. Mislim da je važno da budemo svjesni da je djeci potrebno usmjerenje pored pažnje i ljubavi. Ne smijemo da zaboravimo na slobodu i igru. Balansiranje između svega toga je proces koji se uči svakoga dana od rođenja djeteta. Svaki uzrast i svako dijete ima različite zahtjeve. Nešto što je dio dječjeg temperamenta ne možete promjeniti. Neka djeca su takva da su od rođenja vrlo poslušna ili sa druge strane aktivna. Svako dijete unutar porodice će zahtijevati drugačiji pristup. Važno je da roditelji ne pokušavaju princip kojim su vaspitali prvo djete na drugom djetetu. To jeste zahtjevno, ali moramo da se prilagodimo potrebama djeteta. Razgovaramo o emocionalnim potrebama, a ne željama. Potrebe su ljubav, pažnja, empatija i to ne smije da izostaje.

Povećan broj ljudi koje zanima mentalno zdravlje može da nam da neku nadu da smo sve svjesniji i da želimo da pravimo promjene. Velike su šanse ako radimo na sebi i uvodimo promjene da ćemo isto uraditi u partnerskim i porodičnim odnosima. Ono kako smo mi vaspitani nas u velikoj mjeri oblikuje. Ono što mi radimo u odnosu sa svojom djecom često jesu svjesno ili nesvjesno ponovljeni obrasci ponašanja i vaspitanja koje su naši roditelji primjenjivali. Može da nas oblikuje u isti kalup ili da nas natjera da preispitamo njihove metode i da krenemo u potpuno drugom pravcu.

Primjetno je da su knjižare sve više obogaćene sadržajem koji se tiče roditeljstva. To je sa jedne strane odlično, a sa druge strane na neki način opterećujuće. Previše izbora znatno otežava izbor, može da nas navede u smjeru koji nije dobar jer nisu sve knjige korisne. Ono što volim da preporučim, starijeg je datuma. To je „Mala knjiga za velike roditelje“ Zorana Milivojevića. Radi se o knjižici koja nije obimna, poprilično je jasna i praktična. Na lijep način objašnjava osnovne stvari, šta su kritike i kako možemo da razgovaramo sa djecom različitih uzrasta.