ČUVENA ZANATSKA RADNJA U BANJALUCI PUNI 60 GODINA Kožar Aurelije nastavio porodični posao i čuva od zaborava ono što mu je otac ostavio u amanet (FOTO/VIDEO)

ALOONLINE.BA/NEVENA RELJIĆ | Vijesti ∙ 15.04.23 19:30 ∙ 0

U minulim vremena, svuda se mogao čuti zveket dugmadi, kuckanje kazandžija, škljocanje sajdžija, kovača, limara... Ko je u prošlosti naučio neki zanat, za njega nije bilo zime. Danas to više nije tako. Ali ipak, postoje rijetki i ohrabrujući primjeri pojedinaca koji stare zanate guraju sa puta zaborava i u tradicionalnim poslovima vide šansu

FOTO: ALOonline

Jedan od njih je i naš sagovornik, kožar Aurelije Ševčuk iz Banjaluke. Njegov otac je nakon završenog zanata na koji je krenuo sa samo 13 godina, davne 1963. otvorio krojačku radnju kojoj se ove godine navršava 60 godina postojanja.

On je tada imao jednu šivaću mašinu koju je posudio od majke, iglu, makaze i konac kojima je stvarao čaroliju.

Ove godine se navršava 60 godina od osnivanja radnje

Nakon dvije decenije, zbog zahtijeva tržišta i raznovrsne ponude raznih robnih marki u radnjama, prilagodio se savremenim uslovima poslovanja i svoju djelatnost bazirao na kožnu galanteriju. U pomoć mu je pritekao i njegov sin Aurelije koji će kasnije naslijediti porodičnu tradiciju.

– Kada je otvorena radionica, šila su se uglavnom odijela, kostimi, hlače… Nakon što se prestala naručivati odjeća šivena po mjeri, odlučili smo da radionicu okrenemo u nekom drugom smjeru i počnemo raditi kožnu galanteriju – torbe, novčanike, kaiševe i sve proizvode od kože – počeo je Ševčuk za ALOonline.

Uz mašinu i radionicu je odrastao. Iako sa tačnošću ne može da kaže kada se rodila ljubav prema ovom poslu, druženje sa ocem u radnji je sigurno imalo uticaj na njega. Završio je elektrotehničku školu, a silom prilika se zbog očeve bolesti počeo baviti zanatom kojem je kasnije odlučio posvetiti svoj život.

– Velika je razlika između mog i vremena u kojem je otac radio. Sjećam se da je on uvijek imao jednog do dva radnika, dvoje-troje šegrta i učenika iz škole koji su dolazili na praksu. Sav taj nekadašnji sistem je drugačiji nego sada. Prije se tražilo da ti neko prenese znanje, tako je bilo u svakom zanatu. Danas je sve manje starih majstora koji mogu da prenesu znanje. Bez obzira šta se uči u školi, bez prakse nema ništa – objašnjava Ševčuk i dodaje da smatra, iako stari zanati izumiru, vremenom će se ponovo tražiti.

U malim radnjama se dobija kvalitet

On uglavnom radi sa pravom kožom koju najčešće nabavlja u FBiH jer smo, kako kaže, suženi izborom. Osim torbi, novčanika i kaiševa, pravi i jelovnike, ugostiteljski program, stalke za rezervisano, podmetače za čaše i drugo.

– Cijene su raznorazne i zavise od materijala. Sam proces pravljenja, recimo, neke torbe nije kratak. Počev od pripreme, crtanja torbe, prebacivanje u šablone, krojenje, pa izrade… Potrebno je nekoliko dana. Mislim da su male zanatske radnje konkuretne sa cijenama i da su sigurno dosta povoljnije od robe koja se uvozi. Definitivno smatram da se u malim radnjama dobija kvalitet. Izvozim i u inostranstvo, ali ne gotov proizvod – istakao je za ALOonline Ševčuk.

Iako se danas rijetko naručuju stvari napravljene po mjeri, mušterija ne manjka. Ističe da se uvijek vraćaju ili naručuju nekome nešto za poklon.

– Volim da vidim kako danas izgleda torba koja se duže nosi. Zadovoljstvo mi je kad neka stara mušterija dođe ponovo – kaže Ševčuk.

Nastavio tamo gdje je otac stao

Razgovor smo započeli i završili pričom o njegovom ocu, osnivaču zanatske radnje i rodonačelniku porodičnog biznisa. Aurelije ističe da je jedna od presudnih stvari koja ga drži u ovom poslu ta da nastavi tamo gdje je stao njegov otac.

– Ne razmišljam da radim nešto drugo već da od ovoga što imam napravim nešto najbolje. Otac je čisto pričao o tome zašto je odlučio da postane krojač. Na početku je bio šegrt kod jednog starog majstora u Banjaluci. Pričao mi je da je tada bilo jako teško učiti zanat, jer je moralo da se „krade“. Očeva najveća želja je bila da sebi sašije hlače za korzo. Imao je dvije opcije, da ide za automehaničara ili krojača. Tada je razmišljao kao i svako dijete od 13 godina: ako budem bio automehaničar, stalno ću imati prljave ruke pa je bolje da naučim sebi sašiti hlače u kojima ću ići u grad. Nakon nekoliko godina, otišao je u Pančevo kod drugog majstora. Tu je radio nekoliko godina, ali se onda vratio u Banjaluku i otvorio svoju radnju – završio je za ALOonline Ševčuk.

BONUS VIDEO: