Imala je samo 24 godine i sina od 4 godine kada je, u februaru 2019. u nju pucao pijani policajac.
– Radila sam u kafiću “Škorpion” u Drvaru, bilo je to fino, pristojno mjesto, nikad do tada nije bilo problema ni incidenata. A eto, desilo se da na radnom mjestu umalo izgubim glavu – priča Ana.
Iako je u djetinjstvu zapamtila rat i izbjeglištvo, a potom i povratničke muke, do tog kobnog dana je, kaže, bila zdrava i puna energije. Igrala je folklor, radila, trčala s posla kući da zagrli sina Nemanju.
Tog jutra je u kafić došao policajac Stevan Srdić.
–On je bio, zajedno sa još jednim čovjekom, gazda tog kafića. Došao je iz noćne smjene, popio je malo više. Ispao mu je službeni pištolj, on ga je podigao i nehotice ispalio metak, koji me pogodio pravo u kičmu – priča ova samohrana majka.
Srdić je osuđen na 3 i po godina zatvora. Dok nije otišao u zatvor, Ana ga je sretala na ulici u Drvaru.
Nakon tog kobnog pucnja onesvešćenu i teško ranjenu Anu su odvezli u hitnu, pa u bolnicu u Livnu, a potom u Split. Unutrašnje krvarenje je moglo biti kobno za nju. Borba za život je trajala danima.
-Kad sam se probudila rekli su mi da mi je oštećen kičmeni pršljen TH 11. Nisam odmah shvatila šta me je snašlo. Nisam osjećala ne, ali su mi govorili da će se to popraviti, nakon liječenja i fizikalne terapije. Nije se popravilo – priča Ana.
Skoro godinu dana je bila na fizikalnim terapijama u Zavodu “Miroslav Zotović” u Banjlauci.
Nije se mirila sa životom u invalidskim kolicima. Borila se da stane na svoje noge, da radi i sinu pruži sretno djetinjstvo. Otišla je na liječenje u Novi Sad.
– U Novom Sadu sam bila na operaciji presađivanja matičnih ćelija. Liječenje je trajalo 3 mjeseca. Ni to mi nije pomoglo – prič Ana za Srpskainfo.
Nedavno je saznala za kliniku u Turskoj u kojoj se rade operacije za spajanje nerava. Poslala je dokumentaciju i rekli su joj da bi joj taj zahvat mogao pomoći.
Za liječenje u Turskoj, bez trškova puta i smještaja, Ani je potrebno 26.000 evra. Dodatni novac će joj trebati za rehabilitaciju, ali o tome će, kaže misliti kada dođe vrijeme za to.
Za Anu je 26.000 evra nedostižna cifra. Ona ne može da radi i preživljava od 700 KM mjesečno, koliko iznosi dodatak za tuđu njegu i pomoć. To joj je jedini prihod. Ni majka, koja radi kao spremačica u Domu zdravlja, ne može joj pomoći.
Ana ima i brata od 20 godina, ali i on sa svojom skromnom platicom jedva sastavlja kraj s krajem.
– Nadam se da će mi pomoći humani ljudi. Podijelila sam svoju priču na društvenim mrežama, ljudi se javljaju, podržavaju me. Dobri su naši ljudi i ranije su mi pomagali – kaže Ana.
– Borim se da stanem na svoje noge, da hodam, bar na štakama, da korčam uz svog sina – kaže Ana Gloginja.
Njen sin Nemanja ima 10 godina, ide u treći razred, dobar je đak i igra fudbal.
Ana se nada se da će uskoro na svojim nogama otići na utakmicu da navija za svog sina. I da će na mrežama objaviti snimak kako hoda i tako se zahvaliti svima koji su joj pomogli.
BONUS VIDEO:
