SVJEDOK NAPADA 11. SEPTEMBRA: „Sišao sam stepenicama sa 105. sprata…“

Prisjećajući se terorističkih napada 11. septembra 2001., Joseph Dittmar malo se smije, malo plače. S traumama se nosi tako što često priča o tome kako je sišao stepenicama sa 105. sprata južnog tornja Svjetskog trgovačkog centra (WTC) tren prije urušavanja.

Njegov silazak niz tih 105 spratova, što i 20 godina poslije fotografski pamti, nalik je tragičnom epu.

Otac četvero djece, tada 44-godišnjak koji je kobnog dana bio na sastanku u prostoriji bez prozora u južnom tornju WTC-a, svoj život duguje odlukama koje je donosio u djeliću sekunde.

Kad se prvi oteti avion zaletio u sjeverni toranj WTC-a, u prostoriji u kojoj je bio samo su zatreptala svjetla.

Negodujući zbog poziva da se evakuišu, tek su stigavši na 90. sprat, do prvog prozora, vidjeli dramu koja se odvijala u sjevernom tornju.

– To je bilo 30, 40 najgorih sekundi u mom životu – rekao je Dittmar.

Njegove kolege bili su „kao hipnotisani”, ali on je odmah odlučio otići.

Tada je živio u Čikagu, a rodom je iz Filadelfije, pa se uz osmijeh prisjeća kako je pomislio: „Svaki put kad dođem u ovaj grad, nešto se dogodi!”.

Vratio se na stubište, krenuo spuštati i naletio je na jednog kolegu, bivšeg igrača američkog fudbala Ludwiga Picarra. On je odlučio ‘skoknuti’ na toalet što ga je koštalo života.

Dittmar sjeća se kako mu je na 78. spratu kolegica iznad njega vikala da se liftom spusti u prizemlje.

No on se sjetio da je u liftove zabranjeno koristiti u slučaju požara. Nastavio je stepenicama, što mu je bila najbolja odluka u životu.

Kako se može biti toliko hrabar?

Uprkos strahu, Dittmar se sjeća da su ljudi međusobno pomagali što je bilo nevjerovatno, poput jednog čovjeka koji nije oklijevao na leđima ponijeti hendikepiranu ženu.

Ali suze mu navru na oči kada se sjeti „pravih junaka” tih 50-ak minuta silaska.

Počevši od vatrogasaca i spasilaca s kojima se mimoišao na 31. spratu, koji su se penjali kako bi pokušali nekome spasiti život.

– Njihov je pogled govorio da znaju da je sve izgubljeno – rekao je.

Na 15. spratu zaštitar je evakuisao ljude šaleći se i pjevajući na megafon God Bless America.

– Pjevao je užasno loše, ali je htio opustiti ljude (…) Kao kapetan Titanika koji je rekao orkestru da svira dok su se ljudi ukrcavali u čamce za spašavanj – dodaje.

Dittmar je izišao napolje, udaljio se nekoliko minuta hoda od WTC-a i južni toranj tada se srušio. Hiljade ljudi užasnuto su istovremeno vrisnule i taj vrisak on i dalje čuje „svaki dan”.