NEMA STRATEŠKE AUTONOMIJE EU bez libijske stabilnosti.
Nostalgija za diktatorom u Libiji nudi malo rješenja. Ipak, današnji politički proces je na umoru. Međusobna sumnja Libijca navela ih je da se obrate međunarodnim akterima kako bi se borili protiv svog cilja, u nadi da će pronaći nepristranost, što je strahovito negativno djelovalo.
Libija je sada fondan domaće bijede zatvorene u geopolitičku ljusku.
Osim konkurentnih političkih elita Libije, ta zemlja je postala igralište za geopolitička takmičenja: NATO i Rusija; „Kontrarevolucionarni blok“ Turske i Bliskog istoka; te Turska i Rusija. Čini se da niko ne želi ugroziti svoje interese.
Politički nered u Libiji i internacionalizacija građanskog rata duboko su zabrinjavajući, ne samo moralno, već i za sigurnost i dostojanstvo Europe. Ispod 500 kilometara od Lampeduze i Krita, geopolitička važnost Libije za Evropu je ogromna. Tako je i prijetnja koju bi mogla predstavljati u pogrešnim rukama.
Deset godina kasnije, trajnost ove krize je tragična; ali nesposobnost Evrope u rješavanju toga užasna je optužnica protiv sposobnosti Unije da se bori za svoje interese. Rasprava o evropskoj strateškoj autonomiji kad nema strategiju za rješavanje Libije nije samo popustljivost; nego i znak nemoći.
EU se posljednjih mjeseci pokušala angažovati u slučaju Libije kroz zaustavljanje ilegalne migracije i provođenje embarga, prijeteći sankcijama onima koji odugovlače planirane izbore.
Ali to očigledno nije dovoljno. Iako se Francuska zalaže za vojnu intervenciju, nije potrebna veća vojna intervencija, a ni Evropa ne može na najbolji način da pomogne.