DESET GODINA ČEKANJA, okončano osvajanjem titule pred publikom u Banjaluci! Pregled Borčeve šampionske sezone!
Foto: FK BORAC Banja Luka / Facebook
Republika Srpska ima zaista mnogo dobrih fudbalskih klubova poput Krupe, Rudara iz Prijedora, Radnika iz Bijeljine, Slavija iz Istočnog Sarajeva, Leotar iz Trebinja… te mnoge druge. Međutim, nekako uvijek je perjanicu srpskog fudbala nosio Borac iz Banja Luke.
Pored činjenice da dolazi iz najvećeg grada Srpske, Borac je svakako najdekorisaniji klub u istoriji fudbala u Republici. Oni malo stariji navijači “Crveno-plavih” sa Vrbasa se sigurno sjećaju ekipe iz Banjaluke koja je u bivšoj državi osvojila Kup Maršala Tita.
Tom trofeju i osvajanju istog se dalo još više na značenju kada se samo prisjetimo klubova koji su tada činili ligu. Crvena zvezda, Partizan, Hajduk, Dinamo Zagreb, Željezničar. Sve su to fudbalski giganti sa prostora bivše Jugoslavije, a te 1988. godine svi ti giganti “bubamare” gledali su u leđa Borcu.
Borac se u Premijer ligi BiH dugo i neiscrpno nadmetao sa starim znancima poput Sarajeva, Slobode Tuzle, „Želje“, Zrinjskog da bi osvojio prvenstvo. Čekali su igrači iz Platonove dugo na taj trofej i konačno ga dočekali u sezoni 2010/11.
Klub iz Banja Luke je nastavio svoju bitku u Premijer ligi BiH, ali nažalost nisu uspjeli da u narednoj sezoni odbrane trofej. Iduće godine Željezničar je osvojio svoju petu titulu 2011/12 sezone.
Nažalost, imao je tim iz glavnog grada Republike Srpske i tamnih časova u svojoj skorijoj istoriji. Bilo je tu ispadanja u Prvu ligu RS, ali po sreću svih igrača, grada i „Lešinara“, Borac se ekspresno vraćao u najviši rang BiH fudbala.
Uvijek je nedostajalo to zrnce sportske sreće Borcu da se okiti trijumfalnim lovorikama, ali ni to nije sputalo banjalučke igrače da se nastave boriti. To je vjerovatno i najveći odlika „Crveno-plavih“, što se nikada ne predaju.
Prvi korak na putovanju Borca do titule, načinjen je na „Gradskom stadionu“ u Banjaluci, 1. avgusta 2020. godine kada je u glavnom gradu Srpske gostovala Mladost iz Kaknja. Gosti su se u tom meču proveli kao „bosi po trnju“, a „Crveno-plavi“ su već tada najavili kandidaturu za naslov.
Naravno, nemoguće je znati poslije samo jednog meča u kojem pravcu će ići tim, a pogotovo da li će pretendovati na sami vrh tabele. Opet je Borac bio domaćin, ovaj put iskusnoj ekipi Slobode iz Tuzle, a ishod je opet bio trijumf. Domaćin je slavio rezultatom 2:0, a Jovo Lukić je pokazao tadašnjem treneru Vladi Jagodiću da može na njega računati.
Kako to obično biva, poslije određene doze sreće, dođe otriježnjujuća doza tuge i nesreće. Otišli su „Crveno-plavi“ na stranu, tačnije na „Grbavicu“. Tamo ih je čekao stari protivnik, Željezničar. Sarajevski klub standardno i već kao po pravilu pretenduje na titulu prvaka Premijer lige BiH.
Nije krenulo dobro po goste iz Banja Luke. U trećoj utakmici u sezoni 2020/21, Borac je posrnuo. Opet su se i kod navijača i kod fudbalskih ljubitelja stvorile sumnje u Borčevu igru i želju za vrhom. Nije bilo mnogo onih koji su vjerovali da banjalučani mogu doći do vrha.
Međutim, očigledno da Jagodić, Stojan Vranješ i ostali igrači Borca nisu ni za sekundu odstupili od svoje želje da opet vrate šampionski pehar u Banja Luku, tačno 10 sezona od prvog takvog osvajanja. To su dokazali već u idućem meču kada je u Krajini gostovao Zrinjski iz Mostara.
Gosti su tradicionalno opasni i u prošlosti znali su izvojevati zapažene pobjede protiv banjalučkog kluba, ali ovaj put to nije bio slučaj. Na asistenciju Almedina Ziljkića, gol mostarskog tima je pogodio Vranješ i pokazao se kao pravi lider tima, a Borac je slavio sa 1:0.
Onda se opet pojavio kamen spoticanja u igri Borca. Gostovali su Širokom Brijegu na „Pecari“ i tu doživjeli bolan šamar. Nisu domaći imali poštovanja, a ni straha prema banjalučkoj ekipi, pa su im zapakovali tri gola, za konačan rezultat 3:0.
Znao je Jagodić da se mora vratiti pred taktičku tablu i napraviti neku novu formaciju, koja Borcu može poslužiti u ostatku sezone koja je već u tom trenutku proglašena za „toplo-hladnu“ i jednu od onih kojoj se čeka zaborav i prije nego je gotova.
Iskupili su se „Crveno-plavi“ pobjedom kod kuće protiv Krupe, odigrali su dobar meč i slavili rezultatom 3:1, ali stare boljke nisu još bile iščezle. One su se odmah pokazale na „Asim Ferhatović Hase“ stadionu, gdje je Fudbalski klub Sarajevo tukao Borca rezultatom 4:2.
U tom periodu i klupa se počela ljuljati pod trenerom Jagodićem. Uspio je on opet pridobiti upravu trijumfima nad Tuzla Sitijem, Olimpikom, te Veležom iz Mostara. Međutim, Radnik je na svom terenu u Bijeljini nanio još jedan poraz banjalučkom timu i opet ugrozio mjesto treneru Vladi.
Promjenjive igre su se nastavile, Mladost je pala i u Kaknju, a onda se u Tuzli Sloboda osvetila za poraz i minimalcem slavila protiv „Crveno-plavih“. Naredni meč je bio izuzetno bitan za ekipu jer je na „Gradskom stadionu“ gostovao Željezničar i eventualno slavlje na tom dvoboju značilo bi sigurnu klupu i obezbjeđenu osvetu za prvi poraz.
Tog, devetog novembra Borac je odigrao možda i najbolji meč u pobjedničkoj sezoni. „Željo“ se obreo odmah u napad, a meč je postao otvoren na obje polutke terena. Otvoreno se pucalo iz svih topova. Lukić, Vranješ i Zakarić su briljirali tog dana, gosti iz Sarajeva su položli „oružje“, rezultat je bio 4:3 za Borac.
Uslijedio je poraz od Zrinjskog u Mostaru, pa je došao remi protiv Širokog na domaćem terenu i tu je već bilo evidentno da igrači pokušavaju da iznesu zamisli trenera, ali jednostavno nije funkcionisalo u hemiji.
Krupa je na svom terenu došla kao redovna mušterija „Crveno-plavima“ te sezone, a onda je FK Sarajevo najavilo propast i smjenu trenera Jagodića. Slavio je Borac u Krupi 1:3, a sa „Bordo-bijelima“ su remizirali 2:2.
Otišao je klub iz Banja Luke na gostovanje u Tuzlu, čekao ih je Siti sa crnim parafom, da ovjeri smjenu trenera Jagodića. Slavili su domaći rezultatom 2:0, Borac je pao, a mjesto na klupi je zauzeo Marko Maksimović. Mladi trener je odmah dao do znanja da želi da njegova ekipa povrati formu sa početka sezone.
Prvi Markov meč na trenerskoj poziciji „Velikana iz Platonove“ bio je protiv Olimpika. Tim iz Sarajeva je te sezon dosta promjenjivo nastupao i imao nezavidnu formu. Maksimovićeva ekipa je vrlo brzo usvojila zamisli novog menadžera, te željenu egzekuciju postavila na željeni nivo. Rezultat je bio 2:0 za „Crveno-plave“.
Odmah po sjajnom startu uslijedio je još jedan hladan tuš, poraz od 2:0 od ekipe Veleža iz Mostara, međutim tu je Maksimović pokazao čvrstinu u jednom segmentu igre. On je demonstrirao želju i htjenje da njegovi momci ne odustaju od 4-2-3-1 formacije.
To je ista ona postavka koja će im u mjesecu maju ove godine donijeti titulu. Odmah poslije neugodne lekcije od Veleža, uslijedili su trijumfi i šest novih bodova koje su „Crveno-plavi“ osvojili protiv Radnika i Mladosti iz Kaknja. Osveta je servirana timu iz Bijeljine koji je u prvom dijelu sezone savladao Maksimovićeve momke.
Treba spomenuti da je novi trener u drugom dijelu sezone 2020/21 uspio ono što je mnogim trenerima prije njega bila nemoguća misija. „Velikan iz Platonove“ je redom rušio svoje ljute protivnike u vidu Željezničara, Sarajeva i Zrinjskog.
Tri gore nabrojana kluba su često znali ostaviti Borac kratkih rukava u međusobnim duelima. Ta rivalstva su nastala još u doba jugoslovenskog fudbala i prenijela su se u okvir Premijer lige BiH. O kakvim timovima se radi, dovoljno je reći da „Željo“ ima šest titula, „Bordo-bijeli“ su osvojili pet pehara prvaka, dok Zrinjski ima šest šampionskih lenti u svojim vitrinama.
Banjalučani su u gostima kod Sarajeva slavili 0:2, Željezničaru su takođe išli na noge tu su Maksimovićevi momci izvojevali pobjedu rezultatom 1:2. Dok je Zrinjski došao na „Gradski stadion“ u Banjaluku i položio oružje, na kraju je na semaforu bilo 2:1.
Osmog maja, 2021. godine u Banjaluci je gostovala Krupa i trijumf na tom meču je definisao ono što će kasnije postati pehar namijenjen šampionu države u rukama banjalučkog Borca. Utakmica je bila čvrsta, olovne noge igrača su bile teške jer je sezona bila naporna, ali znali su domaći da pobjeda nema alternativu.
Već u devetom minutu Stojan Vranješ je postigao pogodak, koji se na kraju ispostavio kao odlučujući. Bilo je 1:0 na semaforu, a pred Borcem su stojali Zrinjski i Željezničar. Slavili su u oba meča igrači predvođeni Maksimovićem sa klupe, susreti su završeni identičnim rezultatom 2:1.
Tog 23. maja u Banjaluci je gostovala ekipa Tuzla Sitija i „Crveno-plavima“ je samo pobjeda odgovarala da bi mogli propisno proslaviti titulu pred svojim navijačima. Pune tribine u glavnom gradu Srpske, „Lešinari“ koji su sa sjeverne tribine gromoglasno podržavali svoje igrače. U vazduhu je visio gol gostiju.
Vranješ i Panagiotis Moraitis su potvrdili trijumf domaćih i slavlje je moglo početi. Borac je poslije deset punih godina opet šampion Premijer lige BiH. Klub koji je svojom igrom, disciplinom i zalaganjem zaslužio da se popne na postolje namijenjeno najboljem timu.
U nastavku ćemo pobrojati Borčev roster koji je donio šampionsko zvanje banjalučkom klubu.
To su bili: Nikola Lakić, Bojan Pavlović, Luka Damjanović, Dejan Uzelac, Đorđe Milojević, Daglas Kruz, Marko Jovanović, Nemanja Janičić, Đorđe Ćosić, Aleksandar Šubić, Marko Kujundžić, Filip Račić, Dino Ćorić, Siniša Dujaković, Miloš Borovčanin, Vladan Danilović, Aleksandar Vojnović, Donald Mols, Marko Brtan, Dejan Bosančić, Aleksandar Radulović, Luka Bobić, Branko Božić, Amer Ćerić, Stojan Vranješ, Dejan Meleg, Dino Kalesić, Amar Tahrić, Almedin Ziljkić, Ivan Crnov, Boban Georgiev, Boro Erić, Goran Zakarić, David Čavić, Jovo Lukić, Panagiotis Moraitis, Elvis Mehanović, Bojan Marković, Momodu Jalov, Milan Šikanjić, Saša Kajkut, David Vuković i Dejan Javorac.
Treneri Vlado Jagodić i Marko Maksimović na klupi „Crveno-plavih“ će zasigurno ostati upisani zlatnim slovima u istoriji kluba iz glavnog grada Republike Srpske.
Piše: Saradžić Aleksandar
Možda vas zanima
Sport
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
