„Šta se plašiš kad imaš brata“ Ispovijest sestre ubijenog mladića u Mladenovcu slama srca

ALOONLINE.BA | Region ∙ 15.07.23 16:58 ∙ 0

"Prošla su dva mjeseca, ali 4. maj nije... I nikada neće proći, ovako nešto ne može da se zaboravi, sa ovim čovijek mora da nauči da živi, ali onako samo kako on zna... Tuga, suze i bol nisu prestali, samo su se povećali jer želja da ga vidimo i zagrlimo je sve jača."

Ovim riječima započinje svoju potresnu ispovijest Suzana Ranković, sestra Dalibora Todorovića koji je ubijen u masakru u Duboni, kod Mladenovca.

Dalibor Todorović (24) je jedna od devet žrtava masakra, kada je Uroš Blažić (20) uzeo kalašnjikov i u noći 4. maja krenuo u svoj krvavi pohod u selima u okolini Mladenovca.

“Majčine suze i poslije 60 dana ne prestaju”

– Životi su se promijenili svim porodicama, pa i mještanima, više ništa nije kao prije, niti će biti… Skoro svakodnevno sam kod mojih ili ako nisam, u kontaktu smo, ali više ni razgovori nisu kao prije, svu svoju tugu ispoljavam kroz pjesme koje noću, kad ostanem sama, pišem i posvećujem njemu, ali ni ta tuga ne izlazi u količini koju imam…. Majčine suze i poslije 60 dana ne prestaju, niti su se smanjile, što znači da vrijeme ne liječi ništa, kao ni očev bol i pogled koji je ostao od tog događaja – priča Suzana, sestra ubijenog Dalibora, koja se već dva mjeseca budi sa bolom zbog gubitka svoj brata.

Dalibor bi 1. jula napunio 25 godina, ali njegov mladi život, pun planova za budućnost, je prekinut tog kobnog 4. maja. Njegova sestra o njemu priča kao uvijek veselom, posebnom i mladiću punom ljubavi.

– Mnogo ljudi je od tada prošlo kroz našu kuću, ali niko nije izašao, a da nije bar suzu pustio. U kući vlada tišina i velika praznina, samo se čuje jecaj majke koja sjedi istovremeno gledajući kroz prozor kada će Dača naići odnekud, kao što ga je osmijeh njen čekao sa posla, njegove stvari koje su ostale nepomjerene, ostavivši onako kako je on ostavio, i miris koji osjeća kad uđe u sobu, kao da je još uvijek tu… on je bio poseban, pozitivan i pun pozitivne energije, i bio je moj, volio je da pomogne svima, volio je život, radovao se svakom danu, volio je iznenađenja i često ih je priređivao dragim osobama, kao i oni njemu. Uvijek je bio nasmijan i pun šale, na njega čovjek nikada nije mogao da se naljuti. Bio je brat, prijatelj, drug, bio je samo za poželjeti, to se i sada vidi koliko svijeća zateknemo nedogorelih na grobu i koje se pale dok smo mi tamo… sa njim su uzeli sve, upropastili nam život. Vjerujem da je u svakoj porodici tako, koje su izgubile djecu, kao što je u mojoj – priča Suzana.

Suzana se prisjeća njihovih posljednjih poruka i ističe koliko je njen Dača bio voljen.

– Sjećam se poruka poslednjih, gdje sam mu ja rekla kako se plašim nečega, a da bi mi na to rekao “Šta se plašiš kad ti imaš brata”, a kad bi znao da je strah nadvladala tuga i da se više ničega ne plašim, bio bi ponosan… Volio je i bio je voljan… Ostavio je veliku uspomenu za sobom, ostavio je ime (njega) posebnim kao primjer drugoj djeci…. Žao mi je za sve povrijeđene, svi se znamo da je sreće da je i moj brat među njima povrijeđen, a živ – priča ona.

O Urošu Blažiću ne želi da priča, ne spominje mu ni ime, ali kaže da “takav monstrum treba zauvijek da ostane u zatvoru”, kao i da je važno da se ispita njegova porodica.

“Ne treba da vidi svjetlost dana”

– Kad kažu da od goreg ima gore, ja mislim da od ovoga nema ni na ovakav način… žao mi je što smo rođeni u ovakvom vremenu, što je veliki proces čekanja, suđenja i brige šta će biti na kraju. Taj monstrum ne treba da vidi svijetlo dana kad je on te noći sam sebi presudio takvim dijelom. I svi koji su znali iz porodice za tu količinu oružja, svi da budu kažnjeni jer “iver ne pada daleko od klade”, da se kazne i ostanu zauvek u zatvoru. Kad bi bio takav jedan primjer kazne, takav zakon, mi više ne bismo imali ni lopova, a kamoli monstruma, i ne bismo viđali svakodnevno roditelje, babe, djede od ubica koji se šetaju slobodno – kaže Suzana.

Podsjetimo, u 4. maja Blažić je prvo otišao do susednog sela Malo Orašje i tamo je ubio pet osoba. On je, kako se sumnja, iz automatske puške i pištolja ubio Marka M. (18), Aleksandra M. (18), N.M. (15), Lazara M. (20), Nemanju S. (21) i Petra M. (20) koji je kasnije podlegao povredama.

Zatim se uputio ka Duboni gdje je ubio još tri osobe. U Duboni je u školskom dvorištu sjedilo društvo, među kojima su žrtve krvavog pira – policajac Milan i njegova sestra Kristina Panić, kao i Dalibor Todorović.

Danas, na mestu zločina u Duboni, na zidu škole je osvanuo mural posvećen Milanu, Kristini i Daliboru. Na klupicama na kojima je društvo te večeri sjedelo sada je cvijeće.

– Mnoge kuće su ugašene, porodice zavijene u crno, mnoga djeca pobijena, kao u Duboni tako i u Orašju. Tuga je velika za sve, to je jedna družina koja se poznavala, družila i, nažalost, na takav način nestala… Naše selo je prikupilo novac za mural koji je naslikan na školi, kako bi u znak sjećanja na Daču, Milana i Kiku trajao, da se takva djeca nikada ne zaborave i hvala im na tome – ispričala je Suzana Ranković.

“Anđelu mom”

Suzana je poslala pjesmu koju je njena majka napisala i posvetila sinu kojeg je izgubila te večeri u Duboni, a zove se “Anđelu mom”. Prenosimo je u celosti:

Sunce moje, radosti majkina,

Što mi ode i nestade u najlepšim godinama.

Što si me ostavio da patim nad grobom tvojim,

tuga, bol, svakim danom sve me jace steže.

Svaki dan mi je sve teže i teže.

Duša i srce sve me za tobom boli,

dok je majka živa imaće ko da te se sjeća i voli.

Slomljenog srca, i ranjene duše,

Boga molim da mi te čuva.

Nek ti podari RAJSKU LjEPOTU

Jer si ti sine zaslužio u svom životu.

Nisam sine kao što sam bila,