FIGARO SE UZ HARMONIKE ODVEZAO U PENZIJU Franjo Sudarević iz Ljutova kod Subotice 37 godina vozio autobus na istoj liniji

AloOnline.ba | Region ∙ 17.03.24 12:54 ∙ 0

Svoju posljednju vožnju Franjo je vozio gratis za sve putnike: njihove karte platio je iz svog džepa

Printscreen/YT

Samo što je zagazio u treću deceniju, 1986. godine, Franjo Sudarević iz Ljutova seo je za volan autobusa „Subotica transa“. I nije ga ispustio do prije nekoliko dana, kada je odvezao putnike na liniji od Subotice do Tavankuta i – otišao u zasluženu penziju. Svoju posljednju vožnju Franjo je vozio gratis za sve putnike: njihove karte platio je iz svog džepa.

Ali, kolege su imale iznenađenje i za njega i za putnike. Na posljednju vožnju dovele su mu harmonikaše.

– Ništa nisam znao, na stanici kod „Lifke“ video sam kolegu i koleginicu, ali sam mislio da putuju negdje. Potom su ušli i ostali, pa i muzika. Baš sam bio dirnut, a putnici su bili oduševljeni. Iskreno, svima želim radni vijek kao što sam ja imao – poručuje Franjo.

Punih 37 godina on je prevozio radnike, penzionere, đake… Bio je svjedok, često i učesnik, njihovih malih i velikih životnih pobjeda i poraza. A, budući da je cijeli radni vijek proveo u jednoj firmi i uvijek na liniji Subotica-Tavankut (mada je dopunjavao i druge), ne čudi što su sa njim putovale i tri generacije jedne porodice.

– Kada sam počeo, sa 21 godinom, bio sam najmlađi vozač u preduzeću, a sada, kada sam otišao u penziju sa 58 godina jer mi vozači imamo beneficirani radni staž, bio sam najstariji po iskustvu – priča Franjo.
– U vojsci sam polagao vozački, poslije i za vozača autobusa, pa sam odmah po odsluženju vojnog roka počeo da radim.
Za cijeli radni vek ne promeniti ni firmu, a ni radno mjesto, za današnje vrijeme prava je rijetkost.
– Mogao sam da odem, a mogao sam i da budem „najuren“ iz firme jer sam tražio da umjesto plaćenog prekovremenog rada dobijem slobodne dane. Direktor se u posljednjem momentu predomislio, iako je papir za otkaz već bio u pisaćoj mašini – sjeća se Franjo. – S vremenom sam mnogo zavolio ovaj posao, u kome je najvažnije uvijek ostati pribran, kako u saobraćaju, tako i u odnosu i komunikaciji sa putnicima. Bolje učiniti nešto i mimo propisa, oprostiti kartu, pustiti putnika na srednja vrata ili tako nešto, nego napraviti sukob i lošu atmosferu.

Tokom njegovih vožnji to nikako nije bio slučaj. Baš suprotno, jer ga zbog muzike koju je puštao tokom vožnje i danas po gradu zovu Figaro.

– Godinama sam vozio đačku liniju od Mikićeva do škole „Sveti Sava“, i kada smo se vraćali oko sedam uveče na Radio-Beogradu emitovana je klasična muzika, pa kad bi đaci bili nemirni ja bih im to pustio. Jednom prilikom je bila opera „Figarova ženidba“ pa su mi djeca prilazila da mi kažu da će biti dobri, samo da ugasim operu. Sada su to odrasli ljudi i kada mi neko kaže Figaro, znam odakle je – smijući se priča Franjo. – A vozim i treću generaciju iste porodice: jedna žena koja je putovala sa mnom ima ćerku, koja se nedavno porodila i sad ona sa bebom putuje sa mnom. Mijenjaju se vremena, pa i navike putnika, to je normalno i moramo se prilagoditi tome.

SALAŠ I POZORIŠTE

Za sve godine rada Franjo nije napustio salaš nadomak Ljutova, gdje je rođen i gde vodi poljoprivredno gazdinstvo. Obrađuje zemlju, drži stoku… U slobodno vrijeme voli da ide u pozorište, što mu je, priznaje, takođe velika ljubav.

Bilo je u Franjovom radnom vijeku i neprijatnih situacija: dva puta su mu otkazale kočnice na autobusu, bilo je i saobraćajki, ali srećom bez velikih posljedica.

– Najteže mi je bilo kad je jedan putnik pao jer je imao epileptični napad. Srećom, bili smo blizu bolnice i brzo smo stigli da mu ukažu pomoć – sjeća se sagovornik.

– Sada ima mnogo nervoznih vozača u saobraćaju, presijecaju put i morate da budete spremni da odreagujete. Uvijek sam vozio polako, staloženo, bitno mi je bilo da putnici stignu gdje su krenuli, a da li će biti tri-četiri minuta kasnije to mi nije bilo važno. Ako vidimo da neko kasni na sljedeći prevoz, nazovem otpravnika da zaustavi to vozilo koji minut da bi putnik stigao. Za sve postoji rješenje. Uvijek treba biti strpljiv. A najvažnije je stići do cilja. I u ovom poslu, kao i uopšte u životu.

BONUS VIDEO: