DRAGICA PRED TAČIJA IZAŠLA OČI U OČI I ODBILA DA BUDE ZAŠTIĆENI SVJEDOK Od sina (16) i muža dobila samo kosti

ALOONLINE.BA | Region ∙ 17.03.24 15:24 ∙ 0

U noći između 17. i 18. jula 1998. godine desio se napad na njenu kuću, koji je promijenio cijeli njen život: I dalje se nadam da mi sin nije ubijen

printscreen

Dragica Božanić je 2006. godine od svog sina i muža dobila samo kosti. Osam godina ranije u ljeto 1998. godine, u dvorištu njene kuće pripadnici OVK sakupili su sve srpsko stanovništvo sela Peruša, blizu Velike Hoče. Razdvojili su muškarce i žene. Kako kaže, i dan-danas pamti šta joj je njen, tada šesnaestogodišnji sin posljednje rekao.

Dragica Božanić nedavno je svjedočila i protiv Hašima Tačija u Hagu. Odbila je da bude zaštićeni svjedok, jer kako kaže, ne upire prstom ni u koga, već samo želi da se istina o stradanju Srba na Kosovu čuje.

U noći između 17. i 18. jula 1998. godine desio se napad na njenu kuću, koji je promijenio cijeli njen život.

– Sjedili smo u kući sa komšijama. Bio je jedan sat noću kada su pozvali mog muža da izađe. Momentalno je počelo da se puca na našu kuću i trajalo je sve do ujutru. Bili smo u podrumu. Izašla sam da vidim šta se dešava, jer je bila tišina. Vidjela sam rođaka koji vodi mog muža. Njemu su oči bile krvave od granate. Rekli su mi: „gotovi smo, nemamo kud“. Naše dvorište se napunilo Albancima… Pretresli su nas, stavili na traktor i vodili ka selu Pećane. Stavili su nas u kuću bez prozora i vrata. Odvojili su nas od muškaraca – priča Dragica.

Posljednje riječi sina i dalje odzvanjaju

Njen sin Nemanja imao je 16 godina, a stariji sin bio je na služenju vojnog roka.

– Posljednji put sam sina vidjela u dvorištu. Kada su ga posljednji put doveli da ga vidimo, posljednje što je rekao bilo je „nemojte majku da mi dirate“. Nije razmišljao o svom životu, već o mom – priča Dragica i dodaje:

– Strašan je i tužan cijeli moj život. Danas imam i kćerku i sina i unučiće, ali ni u grobu neću imati mira. Ne daj bože da iko izgubi dijete. To je jako teško nositi – kaže Dragica.

Dragica je otišla u Hag da svjedoči protiv Hašima Tačija i ostalih optuženih pripadnika OVK i nije željela da bude zaštićeni svjedok.

– Moja priča se zna, ja pričam istinu i samo svoj bol. Da nismo bili ni krivi, ni dužni. Mnogo se kajem što sam preuzela posmrtne ostatke svog supruga i sina. Sina mi nisu pronašli odmah. Kada su me pozvali da mi kažu da su ga pronašli, to me jede iznutra. Ne mogu da vjerujem da je tako brzo bio nađen – priča Dragica.

Žene i starce iz zarobljeništva te 1998. godine oslobodio je Crveni krst.

– Nije bilo djece sa nama, moj sin je bio najmlađi i još jedan komšija. Mladi su bili svi.

U selu Peruša, blizu Velike Hoče, gdje je Dragica živjela sa porodicom, bilo je 10 srpskih kuća i oko 250 albanskih.

– Moj muž se dogovorio sa komšijom Albancem, sa kojim se družio – ako bude nešto sa naše strane, da moj suprug zaštiti njegovu porodicu. I obrnuto. Ali, nema poverenja kod njih. Taj čovjek je došao u naše dvorište, sa kapom okrenutom pozadi, nisam znala gdje se nalazim. Jer obećanje je obećanje. Moj muž bi održao, a on nije – kaže Dragica.

Kada joj dođe misao da joj je sin i dalje živ, kaže, samo izleti iz kuće.

– I dalje se nadam da mi sin nije ubijen. Ne smijem da razmišljam ni da li ni kako su ga ubili. Ja samo izletim iz kuće kada mi dođe ta misao. Iako mi sina nema, ja ga i dalje volim. On mi je bio dijete. Bili smo 2006. godine u selu preko udruženja. Poslije sam išla sa Euleksom i kada su mi rekli da uđem u dvorište, ja nisam mogla da se pomjerim i izađem iz auta. Samo sam rekla – izvini, meni noge ne rade – ispričala je svoju potresnu priču na „Prva TV“.

BONUS VIDEO: