Zemljotresi u donjem Zemljinom plaštu, dubokom sloju naše planete poznatom i kao mantl, smatrani su nemogućim jer je stenje, pod visokim pritiskom, sklonije deformisanju nego pucanju i iznenadnom oslobađanju energije, što je slučaj kod zemljotresa.
Zemljotres duboko unutar Zemlje zabilježen je poslije potresa magnitude 7,9 koji je pogodio japanska Bonin ostrva, otkriva naučni rad objavljen u časopisu „Geofizikal risrč leters“.
Naučnici, koje je predvodio seizmolog Erik Kajser sa Univerziteta Arizona, registrovali su taj potres unutar Zemlje koristeći japansku mrežu seizmičkih stanica „Haj net“. Ta mreža je najjači sistem za detektovanjezemljotresa koji trenutno postoji na svijetu, kaže Džon Vidal, seizmolog sa Univerziteta Južna Kalifornija.
Taj potres u središtu Zemlje bio je slab, te se nije osjetio na površini, ali su ga registrovali izuzetno osjetljivi instrumenti „Haj neta“.
Naučnici su iznenađeni dubinom ovog zemljotresa, budući da se oni događaju najčešće u Zemljinoj kori i gornjem plaštu, do dubine od 100 kilometara.
Naučnici imaju objašnjenje čak i za zemljotrese koji se događaju do dubine od 400 kilometara, što je i dalje gornji plašt.
Međutim, iako su do sada, mada rijetko, bilježeni i zemljotresi na dubini do 670 kilometara, za njih jasnog objašnjenja nema.
Zemljotresi u gornjim slojevima događaju se tako što stijene, koje su hladne i krte, oslobađaju energiju kada su pod „seizmološkim stresom“. Nešto dublje, stijene su vrele i pod većim pritiskom, te su manje podložne pucanju, ali se mogu dogoditi kada visok pritisak „pogura“ fluide kojim su popunjene „pore“ u stenju.
Ta teorija može da objasni zemljotrese u gornjem plaštu, do 400 kilometara dubine. Međutim, u donjem plaštu, zbog visokog pritiska, pore su „zatvorene“, pa fluida i oni ne mogu da izazovu zemljotres.
Naučnici imaju jednu teoriju za duboke zemljotrese u gornjem plaštu Zemlje.
Minerali od kojih je on sačinjen mijenjaju svoju strukturu u u zavisnosti od dubine na kojoj se nalaze (a samim tim i pritiska) i postaju skloniji savijanju nego lomljenju. Prema toj teoriji, minerali ponekad „preskoče“ neke od tih koraka u promjeni strukture i ne prate dubinu u potpunosti, pa budu skloniji lomljenju nego što bi trebalo na određenoj dubini, te tako oslobađaju energiju za zemljotres.
Međutim, ni ta teorija ne objašnjava zemljotrese u donjem Zemljinom plaštu. Jedna od teza je da se granica gornjeg i donjeg plašta ne nalazi onde gdje su seizmolozi vjerovali, kada je u pitanju područje na kom je zemljotres zabilježen, kaže Hadi Hjuston, geofizičar sa Univerziteta Južna Kalifornija.
-Područje Bonin ostrva je zona subdukcije, gdje ploča okeanske kore zaranja ispod ploče kontinentalne kore, što podstiče efekat savijanja. Radi se o komplikovanom mjestu, na kom ne znamo gdje je tačno granica između gornjeg i donjeg plašta- kaže Hjuston.
Seizmolozi koji su objavili rad o najdubljem zemljotresu do sada, u njemu navoda kako je moguće da ploča kore „nalegne“ na donji plašt dovoljno jako da na stijene u njemu prenese ogromnu količinu „seizmološkog stresa“, te na taj način generiše dovoljno toplote i pritiska da dovede do lomljenja stenja i oslobađanja energije za zemljotres.
Drugi naučnici, međutim, imaju drugačiju teoriju, a to je neobično ponašanje minerala. Prema njihovoj teoriji, kontinentalna kora, koja uranja ka plaštu, mnogo je hladnija od njega, što znači da minerali u njoj nisu transformisani u skladu sa dubinom na koju dolaze, pa mogu da izazovu oslobađanje energije dovoljne za zemljotres, piše „Lajvsajens“.
