NAJČUDNIJI BOŽIĆNI OBIČAJI KOD SRBA Ogledanje u masnoći kajmaka, kolač za vola

ALOONLINE.BA | Razonoda ∙ 07.01.23 14:48 ∙ 0

Srbi su vjerovali da se pored Isusa rađa i Sunce, odnosno ’mladi Bog‘, tako da su i određeni rituali bili u tom pravcu usmjereni

foto: printscreen/mondo

Osim što je najradosniji hrišćanski praznik, Božić ima poseban značaj za Srbe. Postoji ciklus božićnih običaja koji počinju postom, a zatim nizom segmenata koje po vjerovanju treba uraditi do Badnjeg dana i dočekati praznik najsvečanije moguće u krugu svoje porodice.

Predstavićemo i najčudnije običaje, od vola u kući, do gledanja u masnoću kačamaka.

Profesorka etnologije dr Vesna Marjanović otkrila je u razgovoru za emisiju „Orbita kulture“ da su se praznici rađali u dugom trajanju hrišćanstva, a da se Božić svetkuje od 4. vijeka.

„Justinijan Popović je zabilježio prvi datum koji se u istoriji povezivao sa Božićem. U pitanju je 25. april. Dakle, taj datum je šetao, dok se na kraju nije ustoličio na Nikejskom saboru kao 25. decembar, odnosno 7. januar po starojulijanskom kalendaru. To ima smisla, zato što nastupa poslije zimske kratkodnevice, kada sve miruje u prirodi. Narod je tada svetkovao rađanje nove godine, novog Boga, novog ljeta“, objašnjava Marjanovićeva.

Božićni običaji kao simboli i srpstva

Božić je bio važan za tradicionalnu kulturu srpskog društva. Ne tako davno, Srbi su većinom bili ruralno orijentisani, njegovali su agrarno-stočarsku kulturu, a pored iščekivanja rođenja Isusa Hrista, na Božić se zapravo slavila i Nova godina, koju naš narod nije imao običaj posebno da obilježava.

„Srbi su vjerovali da se pored Isusa rađa i Sunce, odnosno ’mladi Bog‘, tako da su i određeni rituali bili u tom pravcu usmjereni. Postoji ciklus božićnih običaja. Počinju božićnim postom i onda nizom segmenata koje po vjerovanju treba uraditi do Badnjeg dana i dočekati praznik najsvečanije moguće u krugu svoje porodice“, ističe profesorka etnologije.

Od kada su naselili Balkansko poluostrvo, u tradicionalnoj kulturi Srba se može osjetiti sinkretizam starobalkanskih kultova, antičkih kultova i slovenskog duha. Običaji nam se u određenoj mjeri razlikuju od ostalih slovenskih naroda, a opet, svetkovanja nam se ne podudaraju u potpunosti sa balkanskim nasljeđem.

„Tu postoji jedan sinkretizam, ali je činjenica da je badnjak koji mi jako svojatamo — isključivo srpski. I drugi narodi su nalagali razne cjepanice, palile su se vatre, da bi se nekom prenosnom magijom uticalo da se Sunce što prije rodi. To je zadržano kod Srba. Mi smo to razradili i vijekovima gradili, dok nismo dobili tu jednu formu, koja je na neki način iznedrena u 19. vijeku“, objašnjava sagovornica Sputnjika.

Novogodišnja jelka — ruska?

U vremenu globalizacije ni tradicionalni običaji nisu odoljeli spoljnim uticajima. Naša sagovornica tvrdi da su noviteti u praznovanju uglavnom dolazili sa sjevera i iz germanske kulture.

„Unošenje božićnog drvceta u našim krajevima, južno od Save i Dunava, nije bilo uobičajeno. Tu je i kićenje jelke koja je čist protestantski čin, a opet ga je prihvatio cijeli svijet. Postoje mišljenja da nam je jelka došla iz ruskog kulturnog nasljeđa — što nije nemoguće, jer su Germani i Rusi bili komšije – kaže profesorka etnologije i dodaje da se istorija kićenja zimzelenog drveta razvijala od 17. veka, kada se inače Božić u građanskoj Evropi prebacio sa ulica u porodična ognjišta. Tada je krenulo i darivanje djece, a zapravo, prema riječima naše sagovornice, sve potiče od darivanja bebe

Isusa. Tada se prvi put u zapisima pominje grana okićena astralnim simbolima — Suncem, Mjesecom, ali i bebom u povoju i ovčicama“.

Badnjak

I običaji i tradicija su fluidni i moraju se usklađivati sa vremenom u kojem se živi. Običaji traju onoliko koliko imaju smisla za zajednicu. Marijanovićeva smatra da narod ništa ne postiže kada po svaku cijenu u gradu želi da ostane dosljedan izvornim seoskim običajima.

„Simbolika prazničnog ponašanja treba da ostane, ali bukvalno simbolika. Sigurno da nećemo prizvati bolju godinu nalaganjem badnjaka na terasama, na roštilju da pregori i tako dalje. To su tako ružne i nepotrebne aktivnosti koje naš narod preduzima“, objašnjava profesorka, ističući da je u ruralnim područjima situacija ipak nešto drugačija. Naime, tamo se nastoji da se održe običaji koji se prenose generacijama.

„Rano ujutru na Badnji dan odlazi se u sijeku badnjaka. To obično čini djed sa svojim unukom. Oni se izvinjavaju tom hrastovom drvetu što moraju da ga posijeku, pa ga posipaju i daruju pšenicom ili kukuruzom. Uvijek se nosi komad hljeba umiješan na Badnji dan, kao neka vrsta žrtve ili izvinjenja. Cijeli čin se u prošlosti izvodio sa velikim strahopoštovanjem. Tu se prepliće vjerovanje u slovenski kult predaka, jer se vjerovalo da duše mrtvih obitavaju u drvetu“, naglašava naša sagovornica.

Badnjak se stavljao na istočnu stranu kuće, a kad se smrkavalo, onda se on sjekao na tri do pet oblica koje je unosio domaćin. Svaki put su vrata bila otvorena. Badnjak se premazivao medom, stavljao se da pregori, ne da izgori. Oni ugarci koji ostanu, čuvali su se za Mali Božić (Srpsku novu godinu), kada se stavljao da pregori totalno.

Običaji za Badnji dan i Božić

Iako naseljavaju malu geografsku teritoriju, Srbi ne bi bili Srbi da među njima ne postoje određene podjele — pa i u načinu obilježavanja praznika.

„Na jugoistoku zemlje je zadržan običaj uvođenja životinjskog polažajnika. Negdje je to vo, negde je svinja. Svinja jer rije naprijed. Volu se pripremao poseban okrugao kolač. Ljudskom polažajniku koji je dolazio, taj kolač se stavlja na glavu, a volu na rog“, otkriva Marjanovićeva.

Razlike postoje i u badnjaku, pa se tako u nedostatku stabala hrasta u Vojvodini siječe bagrem. Takođe, prvi božićni hljeb na sjeveru se zove Božićni kolač, dok je južno od Save i Dunava nazivamo česnicom.

„Česnica je jedna vrsta žrtve precima, odnosno mladom Bogu. U nju se stavljaju razna znamenja: drvce sa praga, pšenica, kukuruz, dio jarma… Ko od ukućana šta odlomi, time će se baviti tokom cijele godine. Onaj ko dobije neku paru, tu paru daje domaćinu i on je postavljao za ikonu. S njom se kupovala so. So je bila bitna, jer je to namirnica koju domaćinstvo ne može samo da proizvede“, konstatuje profesorka.

Tradicionalno lomljenje česnice

Sa druge strane, sjeverna panonska kultura poznaje kultni Božićni kolač koji se stavljao na četiri jabuke, ali i jednu drugu vrstu česnice.

„Vojvođanska česnica podsjeća na suvu pitu. U nju se stavljaju suvo grožđe, med i sve ono što se na neki način pripisuje kao htonska hrana donjem svijetu i precima. Božićni kolač je na neki način u tim naseljima zamjenjivao slavski kolač, jer nam je poznato iz arhivske građe da je Marija Terezija branila da se puno troši na slave, stavivši taksu na nošenje slavskog kolača“, naglašava.

Na pitanje koji je najčudniji srpski običaj u doba božićnih praznika, profesorka etnologije odgovara:

„Jedna studentkinja mi je pričala prije nekoliko godina da u njihovom kraju ujutru kada se ustane na Božić, svi prvo moraju da se ogledaju u masti od kačamaka. Kaže da ih baka ne pusti iz kuće dok svako ne vidi svoje lice. To je ostalo od vjerovanja da na Božić morate da vidite svoj odraz kako biste sebe zaštitili za cijelu godinu“.

BONUS VIDEO: