Robovi kao investicija
Počevši od 2. veka p.n.e. i rimskih osvajanja, dolazilo je do neprestanog priliva zatvorenika koji su preprodavani u roblje. Ali kako bi taj broj rastao njihova cijena bi opadala, što znači da su bili i dostupniji. Ono što je do skoro bilo ekskluzivno pravo patricija, sada je postalo dostupno i plebejcima – a kasnije i običnim građanima.
Prema nekim procjenama oni su u jednom trenutku činili čak 30 odsto stanovništva rimskih teritorija, a najgora stvar u vezi ove prakse je bila ta što su ih pojedini gospodari smatrali predmetima. Naime, antički pisac Varon ih je nazivao „poljoprivrednim oruđem koje govori„, dok ih je zakonodavstvo posmatralo kao vlasništvo – živa bića, ali bez slobode.
Stoga je za Rimljane rob predstavljao ulaganje i ukoliko je njegova cijena bila visoka, bilo je neophodno odmjeriti koristi i troškove koje je sa sobom nosio. Za patricija, rob je obavljao mnoge poljoprivredne poslove ali i one u domaćinstvu, dok je običnom čovjeku mogao da pomogne oko brojnih zadataka koji su zahtijevali vrijeme i trud. A ukoliko je bio vlasnik samostalne radionice, jedno početno ulaganje je značilo radnika kog je samo morao da hrani.
Cijena roba
Dobar primjer za uspostavljanje poređenja jeste period vladavine cara Avgusta, jer su ostale zabilježene reference vezane za cijenu robova kao i plate građana, koje omogućavaju da znamo koliko ekonomskog napora je ova kupovina iziskivala. Standardna cijena za roba tada se kretala od 800 do 2.000 sestercija, u zavisnosti od njegovih godina i fizičkog stanja.
Ovo je bila početna cijena koja je mogla da raste u zavisnosti od sposobnosti, pa je tako obrazovan čovjek mogao da radi kao učitelj, onaj „egzotičnog“ i velike snage da postane gladijator, itd. Zabilježeni su i slučajevi kada su pojedinci dostizasli ogromne cijene, poput lingviste rođenog u izgnanstvu Kvinta Lutacija Dafinisa koji je prodat za 700.000 sestercija u 2. veku p.n.e..
Ali šta je ovo značilo za rimskog građanina? Кlasičar Džeri Toner je izračunao da bi osnovna hrana za običnu četvoročlanu porodicu mogla da izađe oko 1.000 sestercija godišnje. Prema tome, „osnovni“ rob je bio ekvivalentan godišnjim troškovima hrane za četvoročlanu porodicu.
Što se tiče ekonomskih napora, to je zavisilo od profesije kojom se bavio – legionar je u to vrijeme zarađivao 900 sestercija godišnje, fizički posao se naplaćivao između 700 i 1.500 sestercija, dok su kvalifikovani stručnjaci poput advokata, arhitekata ili ljekara mogli da zarade mnogo više. Drugim riječima, za obične ljude kupovina roba bila je ekvivalentna uštedi godišnje plate, dok je za višu klasu to bio manji luksuz.
BONUS VIDEO:
