KARIRANI STOLJNJACI I RAKIJA Britanska novinarka obišla srpske kafane: Ovdje se igra po stolovima, sklapaju se poslovi, utapa se tuga

– Ljudi ovde igraju na stolovima. Dobrodošli u kafanu – počinje autorka priču o srpskim kafanama u kojima „ljudi dolaze na doručak prije posla, gdje porodice priređuju svadbe i proslave, gdje se sklapaju ili raskidaju poslovi i veze, a gdje neki svoju tugu utapaju u mraku…“, prenosi RTS.

Kafana ima toliko veliku ulogu u svakodnevnom životu ljudi da se dešava da prijatelji ili recimo poštar, u njih odlaze kako bi nekoga pronašli, umjesto da odu do njegove kuće ili stana.

Nažalost, mnoge tradicionalne kafane su zatvorene tokom 2000-ih, međutim, poput britanskih pabova koji se bore tako što se okreću gastronomiji, kafane su prilagodile svoju ponudu najavljujući veću posvećenost kulinarskom umijeću.

Dan počinjem doručkom u najstarijoj gradskoj kafani Znak pitanja koja je započela svoj život u 16. vijeku kao osmanska kafana. Udoban restoran u niskoj zgradi nalazi se naspram jedne od najstarijih beogradskih crkava.

Osnivači su upali u nevolje jer su lokal najprije nazvali „kafana pored crkve“, pa su zalijepili „?“ i – to se nikada nije promijenilo. Sjedeći za niskim sofra stolovima, dobijam tursku kafu pečenu praćenu ljutom rakijom – navodno ključnom za balkansku dugovječnost. Poslije ovoga sijlede omleti i pite sa sirom, mekani hleb, prženi uštipci od tijesta i dimljeno meso.

Osmanski stil kafane samo je jedan od pokazatelja tog uticaja koji se vidi na ulicama Beograda gdje se spajaju istok i zapad. Tu su i kitnjasto ukrašene fasade u stilu secesije i neoklasicizma kao i blokovi iz komunističkog doba. Kafane su, takođe, evoluirale u tri karakteristična stila.

Neke su orijentisane ka istoku, sa bogatom balkanskom kuhinjom i bučnim trubačkim orkestrima. Drugi su u austrougarskom stilu, služe se jela poput gulaša, uz žičane instrumente i harmonike, a u skorije vrijeme, pojavile su se kafane u stilu noćnih klubova, koje tradicionalnu muziku menjaju turbofolkom i privlače mlađu publiku.

Sada istražujem Skadarliju, kaldrmisanu ulicu koja je boemska četvrt grada. Ovdje su kafane bile dom pjesnika, umjetnika i pjevača, koji su crpjeli inspiraciju iz živahnih likova koje su sretali. Jedan od legendi bio je pjevač u restoranu Dva Jelena Toma Zdravković. Video snimci iz 1980-ih ga prikazuju kako luta od stola do stola opkoljen dimom cigareta i okružen obožavaocima. Sada je izliven u bronzi kao kip na Skadarliji, a ljudi mu polažu cvijeće i cigarete pred noge.

Na obilan ručak odlazimo u obližnju Srpsku kafanu, omiljeno mesto za glumce susednog pozorišta – Atelje 212.

Jedem sa svojim domaćinima sočne ćevape i jela sa roštilja natopljene kajmakom koji služe stariji konobari u bezvremenskim bjelim košuljama i crnim prslucima. Srpska kuhinja je usmjerena na meso, ali su dostupne vegetarijanske opcije kao što su pečeni kiseli kupus, paprika na žaru i ukusne supe. Dezert je mešavina bosanskog, turskog i srednjeevropskog: kolači punjeni orasima u sirupu, pečene jabuke.

Poslije ovoga, potrebna mi je šetnja kroz Tašmajdanski park. Kako se noć spušta, kafana se ponovo transformiše. Zasijaju lampe, a muzika se sve jače čuje. Kada u jednom lokalnu muzičari završe, a želite još muzike, uputite se u jednu od novijih „turbofolk kafana“.

Ulazim stepeništem u jednu od njih gdje poznati lokalni muzičar svira na električnoj violini. Ljudi obasipaju njegov prateći orkestar novcem, što je možda čin razmetanja, ali je u duhu ovdašnje zabave.

Visokoenergetski turbofolk ritmovi me teraju da plešem do kasnih sati. Jedini mogući lijek sledećeg dana je – rakija za doručak.