Ljubimac oca Amvrosija je i suri orao. I on je ovjekovječen mobilnim telefonom.
„U zoru, još u samo svitanje, kada ga pozovem, on se javi kliktanjem i doleti odnekud iznad šume,“ priča mladi kaluđer. „Kad sleti, dam mu da jede, pomazim ga i on opet odleti. Ali, Alfa je nešto posebno.“
Otac Amvrosije je opet zove da dođe. I vuk se, kao najposlušniji pas, uprkos strahu i nepovjerenju prema nepoznatim došljacima, istog časa odazvao pozivu. Oboje su se, kao neka bezbrižna deca, igrali i jurili po dvorištu. Alfa je dozvoljavala svom prijatelju da je uhvati za njušku, da je zgrabi s leđa i podigne, da je obara na zemlju, nijednim gestom ne pokazavši da joj ta igra ne prija i da će iz nje izbiti vučja narav.
„Često me ljudi pitaju,“ kaže kad se dobro izmorio s Alfom. „Kako je učim da bude pitoma? A ja im odgovaram: ne učim ja nju, već učim od nje.“
„Ona pripitomljava mene. Jer, njena ljubav prema meni je iskrena i bezrezervna. Kad imam nekog posla, zatvorim je u boks i hoću da radim, a ona cvili i gleda me. I ja shvatim da to što mislim da je najvažnije – nije. Jer, od ljubavi nema važnije stvari. I tada polako počneš da shvataš kako te vuk uči žrtvi, praštanju, povjerenju i ljubavi.
Za ono što gradiš i stvaraš moraš se žrtvovati. A mi hoćemo sve to da preskočimo. Žrtvovanje nam nije ni u srcu ni u mislima. Hoćemo sve bez žrtve. E, ja se od Alfe učim žrtvovanju. Duboko sam uveren da samo lepota i ljubav mogu danas da spasu svet. Ona mi to svakoga dana dokazuje. Svet je pretrpan mnogim tajnama koje pritiskaju čoveka. I on proživi ceo svoj vek u znaku pitanja tražeći odgovore. Neki od tih odgovora se ne mogu dokučiti umom. I ja sam ovde zato da probam te tajne da otkrijem. Znam je da put ljubavi jedini pravi put. Jer ne može se sve u životu rešavati matematikom i logikom. Treba verovati i hemiji. Tu hemiju učim od Alfe.“
Približavanjem mraka Alfa ide u svoj boks. Zajedno silaze strmom stazom. Otac Amvrosije je ne ostavlja noću u šumi samu. Može da uđe nekom u dvorište, pojuri koze ili kokoške, uplaši ljude.
Tek kada je ušla u boks, iz velike gomile drva pred štalom iskočio je veliki mrki zec i dotrčava do samih igumanovih nogu.
„Živi tu u gomili drva i kad god prođem istrči da ga pomazim,“ objašnjava kaluđer.
Da li ga Alfa juri? Naravno. Ali zec je, za sada, uvijek za metar brži da utekne u sigurnost svog skloništa.
Ali, iznenađenjima tu nije bio kraj. Otac Amvrosije je iz kuće iznio i veliku plavu aru, prelijepog papagaja, koji se odmah smjestio u njegovo naručje i, kao neko dijete, svojim velikim i snažnim kljunom mu nježno čupkao bradu i nos. Uz ono što ima i ono što je pustio na slobodu, otac Amvrosije je, ustvari, vlasnik jednog neobičnog zoološkog vrta u slobodi, bez kaveza, na bazi obostrane ljubavi, gdje svi sami biraju hoće li i dokle ostati zajedno.
Opraštajući se sa Alfom do sutrašnjeg dana, otac Amvrosije nam je rekao.
„Svi mi kažu da vuk dlaku menja, ali ćud nikako. I da će Alfa kad-tad otići u šumu, među vukove. A ja im kažem da ona može da promeni navike, pa i ponašanje, ali ljubav prema meni, siguran sam, neće nikada.“
Kada smo napušutali Kovilje, uzalud smo tražili odgovor na pitanje kako dve najplašljivije i najnepovjerljivije životinje šume, vuk i zec, opstaju jedan pored drugog?
Je li to ta bezrezervna ljubav o kojoj je govorio otac Amvrosije ili hemija koja ne može da se dokuči umom.
Ili je, možda, reč i o jednom i o drugom?