EVROPA STVARA vlastiti digitalni svijet Gaia-X
Gugl-Datenzentrum
Količina nula i jedinica digitalnog svijeta je već sad gotovo nezamisliva, a svakim prodorom nove tehnologije postaje još veća. I u ovoj pandemiji su video-konferencije postale same po sebi razumljive, a samo jedna konferencija više učesnika u razmjerno pristojnom kvalitetu slike stvara više “znakova” nego što ih je u jednoj javnoj knjižnici solidne veličine. A neće se ostati samo na slici i zvuku, dolazi virtuelna stvarnost, “pametne” mašine i vozila koji će u sekundi razmjenjivati više informacija nego što smo mislili da će nama trebati do kraja života.
I tu dolazimo do problema koji ne završava samo kod brzine prenosa, nego kuda će te informacije fizički teći i biti smještene? Bilo da je riječ o “oblaku” ili već o samom transferu, u pravilu to ide preko poslužitelja velikih američkih digitalnih kompanija koje trenutno dominiraju u digitalnom svijetu – a u njega se sve više guraju i kineske firme.
Već i to je razlog mnogim evropskim firmama da zaobilaze takve virtuelne servere u širokom krugu jer zapravo nema načina da će njihovi povjerljivi dokumenti zaista ostati samo za njihove oči. U SAD postoji i zakon koji digitalne koncerne prisiljava da stave na uvid podatke tamošnjim tajnim i ne tako tajnim službama, a strane firme nemaju zaštitu ni američkih sudova. Ali to znači i da evropske firme zaostaju za sve bržim razvojem u informatici.
Jedino rješenje je vlastito rješenje: Gaia-X
Rješenje je jedino moguće: Evropljani tu moraju sami stvoriti vlastiti digitalni svijet. To je Gaia-X, projekt koji su podstakle Njemačka i Francuska još 2019. i kojem se u međuvremenu priključilo oko 270 firmi. Gaia-X nije tek nekakav “evropski oblak” gdje će neko moći sačuvati svoje fotografije s godišnjeg, to je kud i kamo više od toga. U tom projektu se formiraju standardi kako će informacije uopšte biti sačuvane i svaki informatičar odlično zna koliko je to važno. Ujednačeni protokol je od presudne važnosti da bi računari “razgovarali” – i tu još vlada veliki haos ili te standarde i Evropljanima diktira neko izvana.
Stariji kompjuteraši će se sjetiti kolika je bila muka već računare natjerati samo da pišu i pamte “čžš” – zbog američkog standarda ASCII, a još uvijek je mnoštvo baza podataka koje su nedostupne jer su podaci sačuvani po vlastitim i davnim pravilima. U realnom svijetu, to je otprilike kao da pokušate glinenu tablicu s klinastim pismom ili egipatski papirus uvrstiti u registrator. A u dobu kad će automobili dobijati informacije kuda i kako da voze neće biti mjesta za nikakve nesporazume,