ČOVJEK KOJI JE GUTAO CIJELE MAČKE Francuski špijun koji je ostao medicinska misterija
foto/printscreen youtube
Poznat samo kao Tarare, rođen oko 1772. godine, čovjek nestvarnog apetita je 1790-ih bio vojnik u Francuskoj armiji.
Vojska mu je učetvorostručila obroke, ali čak i kada je dobijao količinu hrane kojom su mogla da se nahrane četiri čovjeka, i dalje je jeo gomile otpada koji bi mu dolazio pod ruku.
Možda najčudnija činjenica od svih je bila ta što je on uvek djelovao kao da umire od gladi.
Dvojici vojnih hirurga, dr Kurvilu i baronu Persiju, Tarare je bio prefascinantan da bi ga pustili. Željeli su da znaju sve o tom čudnom čovjeku koji je mogao da pojede puna kolica hrane, a da i dalje bude gladan.
Čovjek koji je gutao cijele mačke
Tarare je cijeli život imao neobičan apetit. Bio je toliko nezasit da su ga roditelji kao tinejdžera izbacili iz kuće jer nisu mogli da priušte tolike količine hrane.
On je onda svoj život nastavio kao putujući šoumen.
Upao je u grupu prostitutki i lopova, koja je: dok se na sceni izvodi predstava, džeparila publiku. Tarare je bio jedna od zvijezda programa: nevjerovatni čovjek koji je mogao da pojede baš sve.
Njegova masivna vilica bi se deformisala i otvorila toliko da je u nju mogao da saspe čitavu korpu punu jabuka, dok bi još desetak držao u obrazima kao vjeverica. Gutao je čepove, kamenje i žive životinje – i to cijele, a sve na radost, ali i gađenje publike.
-Zubima je uhvatio živu mačku, isisao joj krv i pojeo je, ostavljajući samo goli skelet. Na isti način je jeo i pse. Priča se da je jednom prilikom progutao živu nesažvakanu jegulju, pisala je publika svoje utiske.
Opuštena koža i nevjerovatan smrad
Tarare je bio potpuna enigma za hirurge. Iako je sa 17 godina imao samo 100 funti u džepu i jeo žive životinje i smeće – na prvi pogled je bio zdrav. Izgledao je kao mladić sa neobjašnjivo ogromnim apetitom.
Sam izgled njegovog tijela, kao što može da se pretpostavi, nije bio prijatan prizor. Tarareova koža je mogla da se rastegli do nevjerovatnih razmjera kako bi sva hrana stala u njega. Dok jede izgledao je kao balon, naročito u predjelu stomaka. Nakon jela bi, baš kao i balon, „pukao“. Ljekari su toalet koji je ostajao iza njega opisali kao „gnusan izvan svake zamisli“.
Nakon što bi se ispraznio, koža na stomaku bi se toliko opustila da je mogao da je veže oko struka, a koža obraza bi pala kao slonove uši.
Uzimanje tolikih količina hrane, takođe je stvaralo nesnosan miris. Ljekari su u njegovu medicinsku dokumentaciju zapisali da ponekad, ni na udaljenosti od dvadeset koraka nije mogao da se izdrži smrad.
Tijelo mu je bilo vrelo na dodir, a znoj mu je smrdio na vodu iz kanalizacije, pisali su. Oko njega je uvijek bio oblak smrada koji je gotovo mogao da se vidi.
Tarareova tajna misija
U vrijeme kada su ga ljekari pronašli, Tarare je napustio život šoumena kako bi se borio za slobodu Francuske. Ali Francuska ga nije željela.
Povučen je sa prve linije fronta i poslat u bolnicu, gdje su baron Persi i dr Kurvil vršili test za testom, pokušavajući da razumiju ovo medicinsko čudo.
Jedan čovjek je, međutim, vjerovao da Tarare može da pomogne svojoj zemlji: general Aleksandar Boarne. Francuska je bila u ratu sa Pruskom i general je bio ubijeđen da Tararea njegovo čudno stanje može da učini savršenim kurirom.
General Boarne je sproveo eksperiment: stavio je dokument u drvenu kutiju, dao Tarareu da ga pojede, a zatim sačekao da prođe kroz njegovo tijelo. Zatim je naredio jednom nesrećnom vojniku da pročisti Tarareov nered i izvuče kutiju kako bi vidio da li dokument još uvijek može da se pročita.
Uspjelo je. Tako je Tarare dobio svoju prvu misiju. Dobio je zadatak da se prerušen u pruskog seljaka, provuče pored neprijateljskih linija i zarobljenom francuskom pukovniku preda tajnu poruku. Poruka je bila skrivena u kutiji, bezbjedno zatvorena u njegovom stomaku.
Propali pokušaj špijunaže
Tarare nije stigao daleko. Francuzi su trebali da pretpostave da će čovjek sa opuštenom kožom i izuzetno neprijatnim mirisom odmah privući pažnju. Još kada su Prusi shvatili da ovaj navodni pruski seljak ne govori njemačaki, nije im dugo trebalo da shvate da je špijun.
Skinuli su ga, pretresli, bičevali i mučili. Tarare se na kraju slomio i rekao Prusima za tajnu poruku koju nosi u stomaku.
Vezali su ga za nužnik i čekali. Satima je Tarare sjedio i borio se sa krivicom dok je čekao da mu creva prorade.
Kada je poruka „stigla“, sve što je pruski general našao u kutiji bila je jednostavna poruka u kojoj je pisalo da primalac potvrdi da ju je primio. Ispostavilo se da Boarne nije dovoljno vjerovao Tarareu i da je sve bio još jedan test.
Pruski general je naredio da se Tarare objesi. Međutim, na kraju se sažalio nad mlohavim čovjekom koji je na vješalima preklinjao za život i pustio ga.
Tarareova ispitivanja
Po povratku u Francusku, Tarare je tražio da više ne ide na tajne zadatke, a dr Persija je preklinjao da njegov apetit učini istim kao kod ostalih ljudi.
Persi je dao sve od sebe. Hranio je Tararea vinskim sirćetom, duvanskim pilulama, tinkturama i svim lijekovima kojih je mogao da se sjeti, a za koje je vjerovao da će ugasiti njegovu glad. Ništa nije vrijedilo.
Postajao je gladniji nego ikad. Nijedna količina hrane ga ne bi zadovoljila. Nezasiti Tarare je tražio obroke na najgorim mogućim mjestima. Tokom očajničkih napada gladi uhvaćen je kako pije krv izvađenu pacijentima bolnice, pa čak kako jede tijela u mrtvačnici.
Kada je jednom prilikom nestala četrnaestomjesečna beba, bolnicom su počele da se šire glasine kako je i za to odgovoran Tarare. Persi je morao da ga otjera.
Tarareova autopsija
Četiri godine kasnije baron Persi je dobio vijest da se Tarare pojavio u bolnici u Versaju i da čovjek koji je mogao da pojede bukvalno sve – umire. To mu je bila posljednja priliku da ovog čovjeka, koji je bio hodajući medicinski fenomen, vidi živog.
Baron Persi je bio uz Tararea kada je umro od tuberkuloze 1798. godine. Svi užasni mirisi koje je ispuštao Tarare dok je bio živ nisu mogli da se porede sa smradom koji je počeo da se širi kada je umro. Neprijatni mirisi su ispunjavali svaki centimetar sobe.
-Utroba je bila u stanju truljenja, potopljena u gnoj; jetra je bila pretjerano velika, bez konzistencije i u truležnom stanju; žučna kesa je bila značajne veličine…, pisalo je u redovima dokumenta nastalog tokom autopsije.
Ljekari su možda mogli da saznaju više o Tarareovom čudnom stanju – ali smrad je postao toliko jak da je čak i baron Persi odustao. Doktori su prekinuli obdukciju na pola jer nisu mogli da izdrže ni sekund duže.
Međutim, naučili su jedno: svaka čudna stvar koju je uradio počela je sa istinskom, stalnom biološkom potrebom da jede.
Možda vas zanima
Razonoda
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
