ŽIVOT JEDNE OD NAJLJEPŠIH ŽENA JUGOSLAVIJE Sa 16 godina otišla u Kan, zaljubila se u Pedra, osjetila muke Golog otoka

ALOONLINE.BA | Poznati ∙ 15.04.24 11:44 ∙ 0

Odrastala u Beogradu, sudbina je za nju imala "paklene" planove

foto: prntscrn

Dramska umjetnica Dušica Žegarac jedna je od jugoslovenskih glumica čiji život je bio ispunjen usponima i padovima, smjenom ogromne sreće i još veće tuge.

Zbog toga mnogi kažu da bi upravo njen život mogao da posluži kao inspiracija za film, koji bi sigurno ušao u trku za Oskara.

Dušica je rođena u Beogradu 1944. godine. Kao srednjoškolka slučajno je zapažena i angažovana za glavnu ulogu progonjene Jevrejke u filmu „Deveti krug“ (1960), za koju je nagrađena na festivalu u Puli.

U svojoj bogatoj karijeri ostvarila je preko 60 uloga, zbog kojih je sa pravom nosila epitet velike umetnice. Sa svega 16 godina ispunio joj se san o kojem mašaju najveć svjetske zveijzde – otišla je na Kanski festival.

Sudbina ju je povela put glumačkog života

Kao tinejdžerka Dušica je dane provodila na beogradskim ulicama. Jednog dana dok se vraćala s probe orkestra harmonika i prolazila pored Terazija, ugledao ju je asistent reditelja Francea Štiglica Krešo Golik. Već na prvi mah je shvatio da bi ona bila odličan izbor za za ulogu u filmu „Deveti krug“ (1960).

Otišla je na probno snimanje u Zagreb i od tada se njen život vrtoglavo menja. Zarad glume je žrtvujovala studije medicine, ali zbog toga nije zažalila.

Uloge su se nizale, odigrala je značajne uloge u ostvarenjima „Stepenice hrabrosti“ (1961) i „Saša“ (1962), te 1962. godine upisuje glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Nakon dužeg razdoblja bez angažmana, od 1966. godine i uloge u filmu „Tople godine“ (1966) Dragoslava Lazića, gradi stabilnu karijeru.

Kako je odrastala i sazrijevala kao glumica pristigle su i ozbiljne koje su je učinile jednom od najpoznatijih i najpopularnijih glumica tog vremena. Među njima su bili „Buđenje pacova“ (1967) Živojina Pavlovića i „Pošalji čovjeka u pola dva“ (1967) Dragoljuba Ivkova.

Igrala je i u filmovima „Nemirni“ (1967) Kokana Rakonjca, „Variola vera“ (1982) Gorana Markovića, „T.T. sindrom“ (2000) Dejana Zečevića, „Ljubav i drugi zločini“ (2008) Stefana Arsenijevića i mnogim drugim.

Kako je porodica Dušice Žegarac dospjela na Goli otok?

Dušici je porodica bila veoma važna. Živeli su na Dedinju a ona je u svojoj autobioggrafiji objasnila da joj nije lako palo da se uklopi u to okruženje. I dok su drugi izlazili i bili dio žurki o kojima je brujao grad, ona je imala potpuno drugačije pretenzije.

Bila je posvećena svojoj porodici, za koju je pričala da ima „jasan, čvrst sistem i moralnih i porodičnih vrednosti na koji se oslanjala“. Kako je pričala, cijenu svojih „političkih zabluda“ njeni najbliži su platili „godinama provedenim na Golom otoku“, ali ih nikada nije čula da se odriču svojih ideja i vjere u humanije društvo.

Kroz njihove patnje i ona je osjetila muke Golog otoka iako sama na njemu nije bila.

Djetinjstvo joj je ostalo u lijepom sećanju upravo zbog vrednosti, koje joj je porodica usadila, a kako je tada otkrila nije se libila da radi, te je već sa 16 godina ušla u svijet odraslih.

– Značajno mjesto u formiranju i dovršavanju onoga što su mi roditelji dali u nasljedstvo imala je činjenica da sam vrlo mlada počela da radim, sa samo 16 godina. Rad, obaveze, odgovornost, disciplina i profesionalno jasno definisana uloga u zajedničkom naporu da se jedan posao obavi, bili su važni činioci koji su uticali na moje odrastanje i sazrijevanje kao glumice, i što je mnogo važnije, kao osobe. Za to su zaslužni mnogi ljudi s kojima sam radila, i ja o njima govorim u svojoj knjizi – rekla je u pomenutom intervjuu Dušica Žegarac.

Dušica se zaljubila u jednog momka iz Lisabona Pedra Masana de Amorima i kao što biva, u početku je sve izgledalo savršeno.

Njen suprug želio je da se vrati u rodnu zemlju, pa je Dušica pristala da zasnuju porodicu u Lisabonu. Osjećala se kao stranac u zemlji, u kući Pedrovih roditelja, a nikako nije uspijevala da se bavi svojim pozivom iako se Pedro tome nadao nakon što Dušica usavrši jezik.

Ipak, kasnije su imali ogromne probleme zbog nepremostivih kulturoloških razlika, pa je i brak „pukao“ .

– Moja “Lisabonska priča” će i dalje ostati moja. Previše je intimna i ne pripada samo meni, deo je života i moje djece. Ta priča je oduvek intrigirala i zanimala ne samo filmski svijet. Oduvijek sam znala da to ne mogu da sprečim ili kontrolišem, ali sam mogla da je ignorišem. Priča spada u jednu od onih koja se zove nesporazum. Ali i nezrelost i kulturološke razlike. Pedro je studirao i živeo u Beogradu deset godina – pisala je ona, pa je dodala:
– Bili smo zajedno nekoliko godina i planirali budućnost. Ali onda su počeli problemi. On je dolazio iz ugledne portugalske porodice u kojoj se znalo gde je ženi mjesto. Ovde, u Beogradu, ja sam radila i bila slavna, a on je bio moj suprug, a onda i otac moje dvoje djece. U početku je sve to funkcionisalo, ali s vremenom se pokazalo da to nije tako jednostavno.

Od 1970. do 1975. godine su bili u braku, a onda je svako krenuo svojim putem. Nakon toga glumica je odlučila da se sa sinom Franciskom i kćerkom Tatjanom vrati u Beograd.

– Ja sam bila ta koja je trebalo da se prilagodi i uklopiti u porodicu i njihovo shvatanje braka. Bila sam neko koga ne poznaju, strankinja, i još glumica. Ova stara portugalska porodica bila je tradicionalna i konzervativna. Posle dve godine neizvesnog i turbulentnog života između Beograda i Lisabona bilo je jasno da se brak raspada, da nećemo moći dalje zajedno – rekla je jednom prilikom ona.

Uslijedila je borba za starateljstvo, u kojoj je glumica pobijedila.

– Poslije niza nemilih situacija i događaja morala sam ući u borbu za djecu. Poslije dvije i po godine uspjela sam da ih vratm u Jugoslaviju i dovedem kući. Prije nego što sam krenula u tu najvažniju bitku, ljudi su mi govorili da dignem ruke, da život ide dalje. Ma, kuda dalje? Meni bez njih života nije bilo! I uspela sam – rekla je glumica u intervjuu za Café24.
– Ostao je samo fado i ona lijepa portugalska pesma kao lajmotiv mog života. Kuda će me taj život odvesti, vidjećemo – rekla je po povratku u Jugoslaviju.

BONUS VIDEO: