Za nju je „sreća lepa samo dok se čeka“, voljela je jednog Sergeja, sahranili su ih zajedno (FOTO/VIDEO)

AloOnline.ba | Poznati ∙ 07.10.23 12:14 ∙ 0

Žena kakve nigdje više nema! Rođena je 16. maja 1898. godine, a živjeće vječno!

Kada kažemo „Desanka Maksimović“, pomislimo na najvoljeniju Srpkinju. S razlogom!

Rođena je 16. maja 1898. godine u Rabrovici, blizu Valjeva.

Pjesnikinja koje je ređala svoje stihove kao bisere, ne samo po svojoj književnoj vještini, već i kao profesorka književnosti te cijenjeni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Dio svog života je posvetila životu na selu, gdje je imala priliku da shvati duševni sklop i mentalitet svog naroda. U dodiru sa suštinom „seljaštva“, spoznala je blagost i jednostavnost koje čine srž narodnog duha. Njen stvaralački izražaj obojen je nijansama socijalnog, ljubavnog i kulturnog. Sa izuzetnom lakoćom je upijala svaki uzdah svog okruženja, pronalazeći inspiraciju u svemu što zrači ljubavlju – cvjetovima, zemljom, pravdom, zaljubljenošću, iščekivanjem, strijepnjom.

Njene stihove nije vukao tek prolazni trenutak, već duboko ukorijenjena emocija, ljubav koja je stvarala složene mozaike reči. U njenim pismima nije se ogledala samo muška prisutnost koja je prolazila kraj nje, već njena ljubav je bila začarana u svemu što ju je okruživalo – u prirodi, u suštini ljudskog srca, u svakom zrnu i uzdahu svijeta oko nje.

Kroz svoje stihove, oplemenila je jezik iz kojeg je zračila vječnost, a njena duša ostala je zarobljena u beskrajnoj ljepoti umetnosti. Njena poezija nije samo odraz njene unutrašnje ljepote, već i ogledalo koje je prikazivalo srce nacije, sa svim dubinama i visinama koje su je činile onim što jeste.

Molila je ljude da budu vjerni sebi, svojim mislima i osjećanjima. Ulicama je šetala žena, pjesnikinja, ideal, „živi spomenik“ sa ešarpom, kosom smotanom u punđu, šeširom, uredna finoća ukrašena osmijehom Mona Lize. Žene kao važna karika intelektualnih, umetničkih krugova u tom vremenu bile su rijetkost.

Slavna pesnikinja se prvi put poljubila sa 35 godina

„Pozvali su me Rusi jednog dana da u njihovom klubu održim predavanje i pročitam nekoliko svojih pjesama. Tu sam upoznala Sergeja. Da li je to bila ljubav na prvi pogled? Vjerovatno! Ali, sigurno, moja prva ljubav i prvi muškarac s kojim sam se poljubila. Bila sam već zrela djevojka. Kasnije smo se zbližili“, ispričala je jednom prilikom pjesnikinja.

Kako je ona objasnila, zbog patrijarhalnog vaspitanja i obaveza prema porodici i mlađoj braći i sestrama, kao najstarija od njih, nije mogla da se posveti ovoj ljubavi.

„Nisam mogla odmah da se udam, jer još je bilo djece, koji nisu bili izvedeni na put. Sergeju sam objasnila da treba sačekati, jer moje nasljeđene dužnosti moram do kraja ispuniti. Bio je plemenit čovjek i shvatio me. Strpljivo je čekao dan kada smo se napokon vjenčali i zasnovali svoj dom“, rekla je prije mnogo godina Desanka.

Ko je bio Sergej Slastikov Kalužanin, Desankina jedina ljubav?

Sergej Slastikov Kalužanin je bio ruski emigrant, čija je sudbina ispisana u vrtlogu Prvog svjetskog rata. Mladi kadet je zatečen u turskom zarobljeništvu, suočen sa izazovima i mukama. Nakon mnogih putovanja i nedaća, srce ga je konačno odvelo do Beograda, gdje je pronašao utočište.

Strpljivo je čekao trenutak kada će njegova ljubav, Desanka, biti spremna za vjenčanje. Godine su prolazile, a njegova čežnja nije jenjavala. Napokon, sudbina mu se nasmiješila 1933. godine, kada je Desanka izgovorila „da“ kojim je okončala iščekivanje. Njihova ljubav je procvjetala, a Sergej je nakon toga slijedio svoju strast prema glumi, završivši glumačku školu.

Iako je ponuda za rad u Skopskom teatru bila ispred njega, srce ga je vodilo drugim putem. Odlučio je ostati u Beogradu, jer je znao da je to mjesto gdje njegova ljubav Desanka bila duboko ukorenjena. Njihova veza bila je neraskidiva i jača od svih izazova koje je život postavljao pred njih.

Tako je Sergej Slastikov Kalužanin postao dio beogradske umjetničke scene, a zajedno sa Desankom ostavio je neizbrisiv trag u srcima mnogih, dok je njihova ljubavna priča postala simbol verne odanosti i neprolazne ljubavi koja prevazilazi sve prepreke.

„Zaposlio se u izdavačkoj kući „Prosvjeta“ kao prevodilac ruskog jezika. Za svog života preveo je četrnaest knjiga. Pisao je i pjesme za djecu, potpisujući se kao „Kalužanin“. Bio je rodom iz Kaluge, šumovite oblasti blizu Moskve“, pričala je Desanka.

Ona je otkrila i da su mnogi vjerovali da je mogla „bolje da se uda“ jer Sergeju nisu bili puni džepovi.

„Ja sam se udala za čovjeka kojeg je moje srce tražilo, bez obzira na to što je bio siromašan. U njemu sam našla ono što sam željela“, istakla je pjesnikinja.

Par, inače, nikad nije imao djecu, ali Desanka je isticala da su njene pjesme bila njena djeca jer im se davala u potpunosti.

„Kasnije, u braku, moj stvaralački rad me cijelu ispunjavao. Kada bih napisala jednu pjesmu, kao da sam tri djeteta rodila. Toliko bih se istrošila. Ja sam se sva davala „, ispričala je velika pjesnikinja.

Sergej je preminuo 1976. godine, a Desanka 1993. godine. Sahranjeni su jedno pored drugog, u Brankovini kod Valjeva, u porti Crkve Svetih arhanđela.

Zbog ovih stvari svi volimo Desu

„Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka da volim i želim oka tvoja dva. Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da“… Tako je i Desanka čekala svoju sreću i to, rekli bismo po današnjim standardima, predugo!

Ovo su neki od mnogobrojnih razloga zbog kojih su je ljudi cijenili i neizmerno voljeli:

„Nije se mnogo vezivala za materijalne stvari. Voljela je sitne stvari, volela je da ide pješke, u taksi je nije bilo moguće utjerati.“

Bila je posebna, krhka i nježna

Desanka je uvijek pisala na kolenima, tako što stavi jastuče na krilo, pa na njega pisaću mašinu. Nikad za radnim stolom. Ta pisaća mašina jedna je od glavnih uspomena porodice. Čuva se u kutiji, sklonjena od pogleda i prašine. Rijetko se pokazuje gostima.

Nije imala djece, ali je njena porodica bila velika, imala je mnogo sestara i braće i uvijek je sve poštovala.

Ko nije čitao Desinu poeziju, nije svjestan da je bila izuzetno prirodan čovek i nije mnogo pridavala važnost formalnostima. Prema sebi je bila više nego stroga, a prema drugima blaga, piše Kurir.

Desa je radila od šest sati ujutru. Nije znala za umor.

Bila je veoma skromna, nije voljela velike proslave, iako je povoda bilo mnogo od jubileja koje je doživjela, do brojnih nagrada koje je primila.

BONUS VIDEO: