VEDRANA RUDAN O LJUBAVI I DJECI, na neobičan način piše o smrti i sahrani

Vedrana Rudan (71) na svom blogu pisala je, u svom stilu, o ljubavi majke prema djeci.

Nedavno je književnica opširno razradila tvrdnju da djeca, kada navrše 18 godine, ništa ne duguju roditeljima, a osvrnula se i na zategnut odnos sa sinom i unukom.

„Jako sam rano poželjela da imam djecu“, piše Vedrana, i dodaje da nije previše pažnje posvećivala traženju idealnog muškarca jer je tada mislila da su svi isti.

„U modi su bili visoki mužjaci širokih ramena i krupnih šaka. Većina žena svoju ljubav prema partneru ne doživljava kao nešto što će joj odrediti sudbinu. Više pažnje posvećuju odabiru vjenčanice nego testiranju budućeg oca svoje djece. Kad se zaj****o, ne čudimo se previše“.

Vedrana dalje dodaje da stalno oko sebe gleda kako strastvene ljubavi prerastu u strastvenu mržnju.

„Ljubav ima svoj rok trajanja. Dugačka, bijela haljina uvijek se može pretvoriti u kratku u kojoj ćeš nekoj nesretnici otići na vjenčanje. Ti, konačno slobodna, ona pravomoćno osuđena.

Kao dokaz da ne pretjeruje u ovoj tvrdnji, ona dalje navodi:

„Moja prijateljica je ćerki dala kuću pa sebi u sedamdesetoj iznajmila stančić. Ovih dana vlasnik je tjera na ulicu jer će garsonjeru da proda. Sama je kriva. Da li je ‘kriva’? Šta ako je ljubav između majke i njene mladunčadi nešto veće od života? Druga prijateljica je sinu u kešu platila stan, kupila mu auto, plaća njegove režije, jedva preživljava. To radi za svoj duševni mir. Majka mjeri svoju sreću veličinom sreće svojih beba.

Ključno pitanje, prema rečima književnice, jeste da li bebe mogu da budu srećne dok su majke žive ili to postaju tek kada odu daveži, kako ih Rudan naziva, koji ih finansiraju?

„Tu su i pogrebni troškovi. Bebe su najsrećnije dok stoje na rubu majčinog groba i jecaju u neverici. Organizovala sam svoju sahranu. Platila sam čovjeka da moju urnu odveze barkom na otvoreno more i prah istrese u dubinu. Do smrti me žderalo dijete, nakon smrti će me gutati ribe. To će mi biti najbolja investicija u životu, oprostite, poslije života. J****e! Moje dijete voli orade. I nakon smrti ću biti jestiva?

„Pomogle smo mesu našeg mesa. Može li ono biti g***o? Gledale smo oko sebe, ništa nismo naučile. Meso našeg mesa može biti samo g***o. O izuzetcima se pišu knjige, snimaju filmovi i serije. Svaka žena rađanjem djeteta preko noći postaje glupača. To joj, kako godine prolaze, postaje sve jasnije. Uzalud. Je li to naučeno ponašanje? Ili smo mi mame samo glupe ribe koje ne mogu odoljeti crvu na udici?“, pita se književnica.

„Zašto bih sama sebi život pretvorila u pakao čekajući da mi unuk kaže hvala za poklonjeni telefon? Nikad to neće učiniti. On je meso mesa moga mesa. Krešo zna, kupovanje mobilnog telefona moja je sreća. Imanje telefona kupljenog mojom lovom njegovo je pravo. Gotovo je. Svoje sam bebe skinula sa sise.

Ruku na srce, ko meni zaista treba? Imam Pepicu. Mačka ne pokazuje nikakav interes za ostavinsku raspravu. Naprotiv, nekako sam sigurna da mi želi dug i srećan život“, završava Rudan.