GLAS KOJI JE OKRENUO SVIJET NAGLAVAČKE Žena koja ni za čim nije žalila
FOTO: printscreen
Uz šezdesetu godišnjicu smrti Edith Piaf, u Lisinskom gostuje predstava PIAF! s pjevačicom i glumicom Nathalie Lermitte u naslovnoj ulozi. U tom povodu Nataša Hrupec piše o fascinantnom životu francuske dive, koja se nikad nije prestala zaljubljivati, vjerovala je da bez ljubavi ne može živjeti, uvjeravala se da ljubi, zato se prostirala i nije željela da joj ljubav ikad nedostaje.
Navodno je rođena na ulici. Pod jednom uličnom lampom i okriljem plašta pariške policije u ulici Beleville, pod brojem 72, u decembru 1915. Kad je bila sahranjivana, prije šezdeset godina, pariške su ulice nabujale od ljudi, hiljade i hiljade su se slijevale, toliko ljudi nije bilo na ulicama od Drugog svjetskog rata.
Crkva je proglašava grešnicom i bez prava, koje li „žalosti“, na posljednju misu.
Rim je izjavio „da je živjela u stanju javnog grijeha“. Ali nije me briga rekla bi Edith, kao i hiljadu puta u svom nepravednom životu, jer karte koje je izvukla bile su loše, a ipak je igrala maestralno. Kasnije je to Crkva, u skladu s hipokrizijom kojoj je dosljedna, povukla i 2013. na pedesetu godišnjicu smrti, održana je memorijalna misa za nju u pariškoj rodnoj četvrti Belleville.
Edith Piaf i Simone Berteaut, autorica njene iscrpne, majstorski napisane biografije, bile su polusestre i većinu života proživjele zajedno. Imale su istog oca, lakrdijaša kojemu je pločnik bio pozornica. Bilo je to okruženje, kako Simone piše, u kojem se „prije i poslije začeća nisu uznemiravali službenici matičnog ureda“.
Edith je s njime provela pet godina, od osme do četrnaeste godine i oponašala ga. Hrapavim glasom najavljivala je njegovu tačku. Govorila je „pariški se momak ne može kupiti“, vlasnici velikih cirkusa nudili su mu navodno mnogo, ali on ih je odbio jer zadržao je svoju slobodu. A majka, koja je nakon dva mjeseca ostavlja svojoj mami i nestaje, takođe je rođena u cirkusu. Rahitičnu, s velikom glavom i prljavu, otac je uzima od punice koja je zapuštala, nalijevala crnim vinom i vodi svojoj majci koja je bila kuharica u bordelu u Bernayu u Normandiji.
Tamo su Edith dobro oprali i zbrinuli, djevojke su bile vrlo ljubazne, mile i lijepo su mirisale. Edith je od svoje treće do sedme godine bila navodno slijepa zbog keratitisa, slijepa je tumarala tom javnom kućom s ispruženim rukama i živjela intenzivno u svijetu zvukova. Oči su joj bile zatvorene, poslije, čitav život na pozornici kad je htjela čuti, dobro iznijeti pjesmu, zatvarala je oči, pružala ruke. Izvukla bi iz dubina ono što je publiku gađalo isto tako u njihove zakopane tačke kojih možda i nisu bili svjesni i plakali bi nerijetko. Po tome je bila posebna. I ljudi koji nisu razumjeli francuski počeli bi plakati.
Njen je život bio natopljen tugom, ali istovremeno i gromkim smijehom i bio po mnogo čemu fantastičan. Majke nema pored nje, otac ju je posjećivao, ali nije ga vidjela, teško da se mogla sjećati onog pariškog razdoblja prije sljepoće. Nakon tri godine djevojčica je progledala i vidjela svijet bordela. Krenula je u školu, ali pristojni se svijet zgraža, svećenik poziva njenog oca i govori mu da djevojčica ne može rasti u takvom okruženju. I on je uzima k sebi, „mala, čista duša“ našla se s ocem na ulici Pariza. U puloveru i suknji najavljivala je oca i pjevala. Bila je mršava, imala veliko ispupčeno čelo i velike oči. Otac je maštao da će biti akrobatkinja, ali njeno tijelo nije bilo za to. Govorio bi: „Ta djevojčica ima sve u grlu i ništa u nogama.“ Vikao bi: „Djevojčica će vam pjevati ‘Kravetina sam’!”
Otac je uvijek pokupio sav skupljen novac, maćehe su joj dosadile. Upoznala je i polusestru Simone koja je sirota s dvaneaest godina već radila kao metalurgijska monterka i odlučile su se zajedno osamostaliti, krenuti skupa. Edith je pjevala, a Simone je skupljala novac. Imala je osjećaj da je sestra voli, a biti voljena u onom miljeu bilo je jako mnogo. I krenule su zajedno. Odnos je bio vrlo komplikovan. Velik su dio života provele zajedno. Simone je poslije napisala impresivnu biografiju o Edith koja fascinira tečnošću pripovijedanja, jednostavno se ne ispušta iz ruku.
I tako je Edith stasala na ulici, ona je formirala, bila je njen konzervatorij. Ujutro bi samo popila kafu, izgrgljala grlo i krenule su, mogla je pjevati dan i noć.
Ljudi su im bacali novac i sve što su pokupile s pločnika potrošile su. Kasnije i kad je imala mnogo, stil trošenja ostao je isti. Objašnjavala bi to jednostavno: „Nisam buržujka, nemam budućnosti.“
Imala je samo jedan plan za život od početka do kraja, a to je PJEVATI.
Jedan joj je policajac platio pet franaka da mu pjeva Le chaland i rekao joj: „Niko je ne pjeva kao ti.“ Edith je shvatila da je posebna i da joj se smiješi slava, imala je cilj, osjećala je da velike pozornice čekaju na nju.
To što je bilo u njoj izlazilo je iz dubine grla, iz dubine tame, podignute ruke su pipale u zraku kao kad je bila slijepa i doticala njima slučajne prolaznike. Zapravo ljudi su u njenom životu bili prolaznici, svi muškarci su to bili.
Voljela je snažno jednog, možda dva, a sve druge je htjela dodirnuti, grlila se s njima, spavala je s njima, uzimala ih pod svoje, načinila od njih pjevače, kupovala im luksuz, štitila ih i vjerovala im je.
Bez zdravih emocionalnih temelja ili, jednostavno rečeno, bez ljubavi ugrađene u temelje svoga bića, htjela se spojiti sa svakim.
Kasnije, kad je bila slavna, bili su to oni koji su nešto obećavali u svijetu šansone i kojima je bila korisna mentorica. A na početku, noći su, ona i sestra, provodile po pariškim dvorištima, pjevale pod prozorima stanara. Bile bi otjerane, rjeđe nagrađene novčićima, a došla bi i zima, manje su se otvarali prozori, bilo je teško, spavale su na kantama za smeće. Simone piše o stanarkama tih zgrada:
Na ulici im je bilo bolje, tu se ljudi zaustave ako im se sviđa. Često su ih odvodili policajci, ali nisu bili grubi, bile su derišta, izmišljale su im svakakve priče i puštali bi ih. Stanovale su u hotelu. Nisu imale stvari. Zapravo, tako je uglavnom bilo do kraja života. Edith nije nikad kuhala kako bi uštedjela, čak ni u fazi ulice, nije imala posuđe, osim kašike i viljuške za konzerve, ako nisu imale za restoran. Bila je skoro uvijek u životu u iznajmljenom, nikad nisu ništa prale, kad se pulover uprljao, kupile bi novi. Riječ štedjeti nije za nju postojala.
Ako svoj glas nije štedjela, nije trebalo ni ništa drugo. Pjevale su i u radničkim i gospodskim četvrtima. U radničkim četvrtima su davali jer im se svidjelo, a ne iz milostinje i to je Edith cijenila. Voljela ih je zato. Hodale su i po kasarnama, Edith je osobito voljela legionare. Njima nisu ništa dugovale, s njima su se zabavljale. Tako su znale da postoje. Neko ih je gledao.
Zaljubila se prvi put u Louisa Duponta sa sedamnaest godina, a poslije još puno puta. Bio je zidar, a kad nije bilo posla radio je kao dostavljač. Svejedno je li voljela dan ili godinu, za nju je to – ljubav – svetinja. I postajala bi nemoguća, divlja, ljubomorna, varala ih je, ugađala im, uglavnom tako je trajala cijeli život.
Ubrzo je ostala trudna s tim deranom. Potpuno nespremna za dijete sa sedamnaest godina, vukla je zajedno sa sestrom tu malu po ulicama Pariza. I njoj su kupovale novu odjeću kad je staru uprljala. A ona je bila dobroćudna, uglavnom se smijala, ali nažalost kratko. Umrla je s dvije godine od meningitisa. Edith je imala devetnaest godina kad je mala umrla. Dijete je ostalo bez djeteta.
Nije imala za sahranu.
Skupljale su novac i djevojke iz noćnog lokala. Falilo je još deset franaka.
Šetala je bulevarom de la Chapelle i srela nekog muškarca koji joj je predložio da pođe s njim. Bila je tamo. U sobi je on upita zašto to čini. Edith mu reče da je to za pogreb njene kćeri, da joj manjka deset franaka. Taj čovjek dao joj je više od deset franaka i otišao je. Sve to da bi jedan grobar odnio malu kutiju pod rukom kao neki zamotak. Bio je to zaista vrlo crni trenutak. Jedan od najružnijih što smo proživjele, ali, iskreno govoreći, vrlo kratak. Nekoliko dana kasnije zaboravile smo da je mala Marcelle mrtva. To je strašno. Nismo se više sjećale. Nismo bile na groblju. Nikada. Bile smo samo djeca, na to više nismo mislile.
I nastavile su dalje, danju na ulici, a noću u lokalu Lulu. I prošla je cijela godina, a impresario o kakvom je sanjala Edith još se nije pojavio. Imala je izvrsnu muzičku memoriju, pijanist bi odsvirao dva-tri puta i ona je znala napjev. To je bila faza kad se puno smijala i vjerovala je u uspjeh. Već su je zapravo zavoljeli, a ona je voljela tu sredinu, svijet propalica i lopova. Voljela je surove i energične tipove.
Njena velika ljubav kasnije biće boksač. Voljela je istinske ljude, ljude koji ne fejkaju, nemaju baš previše samokontrole kojom bi gurnuli dublje svoju surovost, strast i želju za trenutnim zadovoljstvima. U tome svijetu imale su svoje zaštitnike (tako su ih doživljavale), zapravo svodnike. Oni su ih smatrali usputnim prostitutkama, ali ne i bludnicama, piše Simone. Rječnik ne razlikuje značenje tim pojmovima, a razlika je valjda u ambiciji. Edith je imala ambiciju postati pjevačicom, živjeti za pjesmu i od pjesme. To je ta razlika. Bilo je to vrijeme usputnog prostituiranja, Edith je znala da je to samo faza. Vjerovala je da će doći vrijeme kad će imati novca, slavu i muškarce koje poželi.
Otišle su u centar, na Champs-Elysees, prišao im je uglađen stariji gospodin u rukavicama i rekao je Edith: „Ako hoćete pjevati kod mene, ja imam kabaret, ulica Pierre Charon, Le Gerny’s, posjetite me sutra. I otišle su. Obraćao joj se od prvog dana kao pravoj pjevačici. Vidio je da neće štimati s njenim prezimenom Gassion. I dao joj ime: Piaf. I Edith je postala vrabac. Lijepo ime, pristajalo joj je. Pripremio joj je veliki publicitet. Ona koja je dotad pjevala bez ikakvih opterećenja i odgovornosti, odjednom je imala gomilu pitanja. U tom su se kabareu gosti zabavljali na francuski način, večerali su, slušali pjevače, ne nužno velika imena. Tata Leplee nije joj govorio odviše kako ne bi pokvario njenu prirodnost. Lagala mu je da ima haljinu za premijeru. Teško je zamisliti kolike su bile sirote. Našle su novca za crnu vunu i igle i plele cijelu noć. Imale su problema s rukavima, jedan je ispao dobro, a drugi nikako. Odlučila je da će izaći na pozornicu bez rukava.
Kad ju je Leplee vidio, podivljao je, vikao da su njene ruke k’o štapići i da ne može tako pjevati. Žena Mauricea Chevaliera koja se našla u dvorani, dala joj je svoju ljubičastu maramu. Cijelu svoju karijeru je nastupala u crnom, a ljubičastu je smatrala sretnom bojom. I na pozornicu je izašla blijedog lica, žalosne kose, haljina se lagano njihala, polugolih ruku, pjevala je iz dubokog grla, na kraju publika je kratko zanijemila, a onda su krenule ovacije oduševljenja. Vrabac im je pjevao bijedu, tugu sirotinje i zgrabilo je to publiku snažno, bila je čisti, surovi realizam, nije se morala naprezati da bi pljusnula publiku. Trebalo je proći još nekoliko godina rada i postala je jedinstvena. Smatrala se šansonijerkom.
A onda je jedne večeri ubijen Laplee, a Edith je bila jedna od osumnjičenih. Strašno ju je to pogodilo. Patila je i plakala. Dugo ju je pratio taj glas.Poslije joj je pomogao Raymond Asso, nije odmah išlo glatko jer Edith je bila pripitomljena, ali nikako krotka, plašljiva, ali s nestrpljivošću koju nose rasni primjerci velike energije. Naravno, Raymond joj je bio ljubavnik ili gospodar, tako je govorila ostatak život za svoje ljubavnike.
Njene veze su bile i okrutne i divne. Nisu trajale suviše dugo, ali kad bi se zaljubila mazila je novcem svoje izabranike, kupovala im skupu odjeću i stvari i nesebično im pomagala u karijeri, a oni su morali bili poslušni, jer bila im je korisna. A opet bila je i ljubomorna i naporna.
Imala je jasno načelo za raskide. Nije dopuštala da je muškarac ostavi. Govorila bi: „Muškarci ne nedostaju, pune su ih ulice. Samo, treba već unaprijed, a ne kasnije naći zamjenika. Ako ga nađeš kasnije, ti si nasamarena; ako prije, on je rogonja. To je prokleta razlika! Rezultat je razlika. Bilo je to zapravo oduzimanje jer nije mogla podnijeti ostavljanje. Može se i to razumjeti. Jedno ostavljanje na početku života ostavlja tragove, to odbacivanje koje je doživjela u djetinjstvu vrištalo je iz nje, iz grla, iz postupaka prema ljudima, iz pjesme. Iz tog je odbacivanja i voljela mnoge i ostavljala ih iz iste rane. I ako je postojao neki koji je mislio da ju je prevario, ona ga je već iznevjerila, a bez njih nije mogla, govorila bi da kuća bez muške košulje budi zlovolju.
Gospođa Breton upoznala ju je s njim. Simpatije i oduševljenje bilo je obostrano. Oboje su imali lijepe ruke. Kad su razgovarali njihovi su prsti letjeli po zraku poput ptica, riječi također. Na odlasku joj je rekao: „Mala Piaf ti si veoma velika…“ Edith je sva sjala, bila je dirnuta jer imala je osjećaj da je mnogo učila od njega, a da joj nije davao poduke. Cocteau je baš napisao s Louisom Amadeom i Gilbertom Bécaudom Kad umre pjesnik i Edith je shvatila da joj je u životu upravo nedostajao pjesnik i rekla je „I eto, sad ga imam“. Bio je to platonski odnos. Počela je čitati njegove knjige. Edith se nije prenemagala, pripovijedala bi mu što je muči, govorila o svojim ljubavnim jadima, a on ju je mudro tješio:
„Draga, nikad ne razumijemo one koje ljubimo, kad smo s njima. Ne uzimamo ih kakvi jesu, želimo ih skrojiti prema našim maštanjima… A one su rijetko njihove.“
Poslije je napisao i dramu, a Edith je igrala u toj predstavi. To joj je dalo još više sigurnosti na pozornici.
Bili su to dani sreće, a onda je zabavi došao kraj, njemačke trupe su ušle u Belgiju. Pariz je izgledao bijedno. Četvrti su se ispraznile, prvo bogate, a onda sve. Ljudi su napuštali grad kamionima, uzimali dragocjenosti, a neki samo kovčeg, krletku s kanarincem i pješice krenuli na jug. Ni metroa više nije bilo. Edith je zaključila da nemaju kamo otići, istrošiće noge do kostiju, a na kraju svuda će biti isto.
Cijeli je rat ostala u Parizu. Pjevala je i zabavljala se koliko je mogla, ali bio je to tek provizoran smijeh. Pomagala je koliko je mogla. Tad su joj se već obraćali s gospođa Piaf, voljela je to čuti, nakon onih godina kad su oslovljavali samo s „cura“.
Onda je u njen život ušao Henri Contet, postao je „gospodar“, napisao je za nju puno šansona, raspravljali su, radili zajedno, s njim je počela ozbiljno stvarati. Od druženja s njim i njoj su narasla krila, ali i kandže, i započela je metamorfoza u gospodaricu. Dalje će ona oblikovati druge. Čitala je na stotine pjesama, brižljivo je birala koju će pjevati.
Kad je izabrala šansonu, učila bi riječi i glazbu istovremeno, a kad su joj davali savjete koje nije mogla prihvatiti, vikala bi: „Ne, moj konzervatorij je ulica, moja inteligencija, nagon.“ A geste su dolazile same, prirodno. I uporno je radila. Cocteau je dobro napisao: „Ne može se oponašati, nikada prije nije postojala Edith Piaf i nikada je više neće biti.“ Veza je s Contetom bila burna, s njim je htjela imati i dijete, a onda se raspala nakon godinu dana. Ostali su prijatelji.
Okupatori su voljeli njene šansone. Kad je 1942. nastupala u A. B. C. -u, na generalnoj probi bilo je puno njemačkih oficira, Na kraju je zapjevala Ou sont-ils tous mes copains?, Gdje su svi moji drugovi? s trobojnicom u projekciji. Publika je pala u delirij. Tražili su već sutradan da skine šansonu s repertoara, nije htjela, maknuli su samo trobojnicu. Rekla im je da će im se, ako je zabrane, smijati cijeli Pariz. Kad je pjevala u zarobljeničkim logorima, nikad nije zadržala honorare, dala ih je u korist zarobljenika. Uvijek je poslije rata ponavljala: „Ne, ja nisam sudjelovala u otporu, ali sam pomagala svojim vojnicima.
Započela je vezu s Jacquesom Pillsom, francuskim pjevačem i glumcem. Pisao je šansone za nju. Jako joj se dopao, bila je to već faza kad si je davala injekcije da bude u formi. I udala se za njega. Bila je opsjednuta vjenčanicom. Govorila je sestri da žali što kao djevojčica nije išla na prvu pričest, sanjala je o bijeloj haljini i vijencu na glavi, bila im je zavidna. Htjela je vjenčanicu, ali svjesna da bi bilo komično. Odlučila se za nebesko plavu. Na crno-bijelim fotografijama će svejedno izgledati kao bijela. Prodala je hotel u Boulogni i u toj je transakciji prilično izgubila, ali govorila je da je pretrpan lošim uspomenama. Vjenčali su se u crkvi u New Yorku i priredili su gala prijeme. Oboje su tamo nastupali. Droga je na nju već djelovala razorno, lice više nije prihvaćalo šminku, kosa je bila bez sjaja, a oči su ga imale previše.
Upoznala je Charlieja Chaplina, pjevala je za njega i bila je presretna zbog toga. Obožavala je njegove filmove, jer tamo su djevojke bile poput nje i njene sestre. Po povratku u Pariz smjestila se u apartman bulevara Lannes. Dekorirali su ga drugi za nju. Napao ju je deformativni reumatizam. Uzimala je duplu dozu kortizona, kako nije do tih doza mogla doći bez recepta, kupovala ih je na crnoj burzi i shvatila da novac može ubiti još brže nego bijeda. Alkohol također nije ostavljala. Osakaćivala bi svoj glazbeni program tako da ne bi njen muž Pills bio skroz srozan na pozornici pored nje, jer nastupali su zajedno. Maknula je svoje snažne šansone i to više nije bila ona.
Zvali su ga Ravnodušni Ljepotan, činio je što je mogao, ali malo kad je bio tu. Pozlilo joj je na pozornici, morala je u bolnicu, pokušala je s odvikavanjem, izdržala je četiri dana, a onda je pobjegla. Rekla je poslije: „Moja je glava bila kao komadi razbijenog leda, šiljci su mi ulazili u mozak.“ I vratila joj se opet. Nije više mogla patiti. Često je ljubavlju koju je dijelila i glasnim smijehom tjerala patnju, ali valja mi ljudi možemo primiti u se određenu količinu patnje, a kad postane veća od tijela, kad preraste duh i cijelo tijelo, kad razori mišiće, krvotok, živce traži se olakšanje. Bol se više ne može podnijeti, samo je nesreća što vrijeme za novu injekciju brzo dođe.
I u takvom je stanju otišla na turneju po Francuskoj. Novinari su je slijedili i čekali kad će pasti da to snime i desilo se. Satima je bila u nesvijesti i opet je završila u bolnici, opet odvikavanje, urlanje, bol. Preživjela je i postojala je nada da izdrži nalete nove želje za drogom. Ali našli su se oni koji su joj nudili snijeg i govorili: „Pokušajte, gospođo Piaf, to nije kao morfij.“ Otišla je opet u Ameriku. Voljela je publiku tamo, sviđali su joj se Amerikanci, govorila bi da su to muškarci koji nisu mušičavi kao Francuzi, a kritičari su joj uzvraćali da je „…najjači glas u najmanjem tijelu (…) te da umre od ljubavi petsto puta u jednoj večeri.“ A onda je odlučila da je njen brak gotov, rekla je da će zvona zvoniti još samo na pogrebu. Nije shvaćala Edith da klerikalan svijet ljubavlju barata skroz drukčije, da ih skanjuje blud i da čovjeka žele odrediti krivnjom.
Dizala se iznad ograničenja jer drukčije je bilo nemoguće izaći iz onog gliba s početka života. Sloboda joj je otvarala vrata prema uspjehu, ali nudila i krivudave staze i ponore. Baš poput Krista određena je bila čovještvom, ali i božanskim. To dvojstvo svojstvo je ljudi koji nisu baš prosječni. Bez tog dvojstva ne bi bilo Edith Piaf, ne bi bilo ambicije, stremljenja, radosti stvaranja i uspjeha. Upravo je ono omogućilo njen razvoj, od ulične cure do šansonijerke. Doduše moralne granice u njenom djetinjstvu nisu bile postavljene, koristila je slobodu divljeg okruženja i bez straha je prišla svojoj kreativnosti, dala joj krila. Ljudi se obično plaše kreativnosti. Pjevala je kao niko dotad i niko poslije.
Umrla je 14 oktobra 1963.
Jedanaest kola cvijeća slijedila su malo tijelo. Kad su skrenuli u aleju, ljudi su nasrnuli i srušili ogradu. Novine su joj danima posvećivale naslovne strane.
Četrdeset hiljada ljudi plakalo je za njom na groblju Pere-Lachaise.
BONUS VIDEO:
Poznati
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
