Da bi došlo do formiranje trećeg entiteta potrebno je, prije svega, doći do kompromisa među svim narodima i promijeniti Ustav BiH. Promjena Ustava BiH je moguća jedino ukoliko bi došlo do kompromisa svih strana. Ukoliko znamo da se sve tri strane zalažu za promjenu Ustava i ističu da trenutno stanje nije dobro, mogli bi lako pomisliti da je lako doći do rješenja. Međutim, upravo u ovom momentu i leži najveći problem jer sve tri strane imaju dijametralno suprotno stanovište kako treba da izgleda novi Ustav BiH, odnosno Dejton 2. 

Bošnjačka strana smatra da trenutna ovlašćenja nižih nivoa vlasti, kako entiteta tako i kantona, treba da budu smanjena i da se ojača centralna vlast. Oni smatraju da bi jačanjem centralne vlasti država bila funkcionalnija i da bi se odluke lakše i brže donosile. Jasan je motiv koji stoji iza ovog stanovišta. Bošnjaci predstavljaju većinski narod u BiH sa oko 50% stanovništva u državi. Sa formiranjem centralizovane države i ukidanjem konstitutivnosti naroda došli bi u priliku da sa 50% stanovništva donose odluke koje su u potpunosti u interesu bošnjačkog naroda dok bi srpski i hrvatski narod došli u situaciju da kod bitnih odluka budu preglasavani i da njihovi interesi budu zapostavljeni. Iz tog razloga ovaj prijedlog bošnjačke strane dolazi na žestoko suprotstavljanje kako Srba tako i Hrvata u BiH i sasvim sigurno neće biti usvojen i eventualni Dejton 2 neće ići u ovom smjeru.

Srpska strana u BiH takođe ima zamjerke na trenutno stanje i ona se zalaže za jačanje nižih nivoa vlasti, a prije svega entiteta. U suštini, srpska strana je najbliža i najviše podržava primjenu prvobitnog Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH. Naime, po ovom sporazumu i važećem Ustavu  BiH, Republici Srpskoj je data izuzetno široka autonomija u odnosu na centralni nivo vlasti. Tako možemo da kažemo da je, grubo govoreći, po prvobitnom Dejtonskom sporazumu oko 80% nadležnosti koje vlast sprovodi u nadležnosti entiteta, odnosno na nivou Republike Srpske. Dok je preostalih 20% podijeljeno na lokalne zajednice i centralni nivo vlasti. Ta prvobitna zamisao Dejtonskog sporazuma je u međuvremenu narušena raznim intervencijama i nametnutim odlukama kako visokih predstavnika tako i u Parlamentu države pristajanjem čak i srpskih poslanika na promjenu prvobitnog sporazuma. Jako je bitno naglasiti da je u parlamentarnoj proceduri na državnom nivou veliki broj nadležnosti sa nivoa Republike Srpske prenio na centralni nivo upravo SNSD pod rukovodstvom Milorada Dodika. A sada bi upravo oni da promijene odluke koje su donosili u prethodnom periodu dok su bili u milosti zapadnih država. Međutim, vraćanje oduzetih nadležnosti je moguće samo istom procedurom kojom su one i prenijete na centralni nivo a to znači jedino u Parlamentu BiH, na šta ne žele da pristanu bošnjačke političke partije. 

Herceg Bosna je žrtva politike Zagreba i Hrvata u Hrvatskoj

Što se tiče hrvatske strane dolazimo do pitanja trećeg entiteta. Dejtonski mirovni sporazum i Ustav BiH je tako ustrojen da je država sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Potrebno je naglasiti da je za vrijeme rata u BiH suštinski postojao treći entitet koji se nazivao Herceg-Bosna i koji je bio pod kontrolom hrvatskog naroda. Međutim, upravo je hrvatski narod prihvatanjem Vašingtonskog sporazuma 1994. godine i odlukom iz tog perioda da zajedno sa Bošnjacima formira Federaciju BiH, kako bi se lakše u ratu obračunali sa Srbima, dobrovoljno pristao da ukine Herceg-Bosnu, koja je faktički postojala u tom periodu. Ova odluka nije bila želja hrvatskog naroda u samoj BiH, ali je bila u interesu tadašnje vlasti u Zagrebu predvođene Franjom Tuđmanom. 
Službeni Zagreb je želio da se obračuna sa srpskim narodom u Hrvatskoj, što su i uspjeli u akcijama Oluja i Bljesak kada su protjerali veliku većinu srpskog naroda iz Hrvatske. Za tu akciju su im bili potrebni dobri odnosi Hrvata i Bošnjaka u BiH među kojima je vođen izuzetno intenzivan sukob na terenu.

Da bi pridobili Bošnjake na svoju stranu, vlast u Hrvatskoj je odlučila da žrtvuje Herceg-Bosnu. Tako su Hrvati u BiH ostali bez svoje federalne jedinice i sa Bošnjacima su formirali Federaciju BiH. Hrvatsko rukovodstvo u BiH, kako političko, vojno tako i vjersko je bilo svjesno da mnogo gube odricanjem od Herceg-Bosne pa su insistirali da vlast u Hrvatskoj odustane od ove namjere. Međutim, u Zagrebu nije bilo sluha za njihova pisma i zahtjeve pa su na kraju morali da prihvate želju vlasti u Hrvatskoj. Na ovaj način su Hrvati u BiH dobrovoljno ugasili Herceg-Bosnu koja je faktički bila treći entitet u BiH u periodu 1992-1994. godine i sa Bošnjacima formirali Federaciju BiH.

Nakon rata, veliki broj Hrvata u BiH se iselio iz države čime je njihov broj drastično smanjen a samim tim i njihova realna snaga na terenu. Ovome je pogodovalo što su svi Hrvati mogli da dođu do državljanstva i pasoša Republike Hrvatske, a sa tim papirima im je bio otvoren put u sve zemlje EU. Tako se veliki broj Hrvata iz BiH iselio kako u susjednu Hrvatsku tako i širom svijeta. U ovom trenutku faktičko stanje je takvo da su u Federaciji BiH nezadovoljni i Hrvati i Bošnjaci. Hrvati su nezadovoljni jer kao daleko malobrojniji narod u mnogim situacijama nisu u stanju da ostvare svoje interese. Sa druge strane nezadovoljni su i Bošnjaci od čijih visokih političkih funkcionera skoro svakodnevno možemo čuti zahtjeve da je potrebno promijeniti postojeće stanje jer se navodno favorizuju Hrvati koji su daleko malobrojniji, a na štetu Bošnjaka kojima kao mnogobrojnijim pripada mnogo veći broj pozicija u državnom aparatu, institucijama i agencijama. 

Hrvatskog člana Predsjedništva BiH biraju Bošnjaci

Još jedna izuzetno složena situacija koja se pretvorila u veliku nepravdu prema hrvatskom narodu jeste izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Činjenica je da je u Dejtonskom sporazumu i Ustavu BiH navedeno da članovi Predsjedništva BiH treba da budu Srbin, Hrvat i Bošnjak. Međutim, ustavotvorcima iz Dejtona nije ni na pamet padalo da preciznije definišu kako će ovi narodi birati svoje članove Predsjedništva. Ustavotvorci su podrazumijevali da će Srbi glasati za srpskog, Hrvati za hrvatskog, a Bošnjaci za bošnjačkog člana. Međutim, mi u praksi imamo situaciju da Bošnjaci već u četiri izborna ciklusa a to je period od punih 16 godina, biraju hrvatskog člana Predsjedništva. Naime, pošto su mnogobrojniji narod od Hrvata, Bošnjaci biraju kako svog člana, tako i hrvatskog. To u praksi izgleda tako što je Željko Komšić koji je nominalno Hrvat izabran četiri puta u Predsjedništvo BiH glasovima Bošnjaka. Hrvati nisu imali dovoljan broj glasova kojim bi izabrali svog legitimnog člana jer su ih Bošnjaci preglasavali. Ovim činom formalno-pravno nije prekršen Ustav BiH jer mi zaista na poziciji hrvatskog člana Predsjedništva imamo Hrvata. Ali je on izabran glasovima Bošnjaka i jasno je da će voditi politiku koja je u interesu birača koji su ga i birali a to su Bošnjaci. Tako da on jeste legalan jer je sve urađeno po zakonu ali nije i legitiman izbor za hrvatskog člana Predsjedništva jer je izabran bošnjačkim glasovima i u suštini više zastupa interese Bošnjaka nego Hrvata. Takođe, slična situacija je i prilikom izbora poslanika koji se nalaze u Domu naroda Parlamenta BiH gdje imamo nominalno hrvatske poslanike koji su izabrani na listama bošnjačkih političkih partija i koji zastupaju interese Bošnjaka, a ne Hrvata. Iz ovog razloga postoji ogromno i opravdano nezadovoljstvo hrvatskog naroda i oni traže da se u novi Izborni zakon uvedu odredbe koje bi ovakvo stanje onemogućile, odnosno jasna i precizna pravila koja bi utvrdila da hrvatske interese predstavljaju ljudi koje su izabrali sami Hrvati a ne da im predstavnike u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti biraju Bošnjaci.

Upravo je ovo jedan od argumenata koji idu u prilog formiranju trećeg entiteta, jer se kaže da bi sa jasno formiranim entitetom sa hrvatskom većinom problem legitimnog predstavljanja Hrvata bio riješen. Na ovaj način bi se, kako hrvatski član Predsjedništva, tako i poslanici u Domu naroda koji predstavljaju hrvatski narod birali u ovom entitetu.

Njaveći problem trećeg entiteta u BiH jeste njegova teritorija

Najveći problem kod trećeg entiteta jeste teritorija koju bi obuhvatao. Naime, Srbi su spremni da podrže ovaj entitet ali sa jasnim stavom da se on formira na teritoriji Federacije BiH i da ne dolazi u obzir razmatranje teritorije Republike Srpske u ovoj priči. Pošto na teritoriji Republike Srpske i nema veće lokalne zajednice koju većinski naseljavaju Hrvati ovaj argument je prihvatljiv i hrvatskoj strani. Međutim, Bošnjaci koji odbijaju bilo kakvu raspravu na temu trećeg entiteta bi sasvim sigurno, ako bi se rasprava i otvorila, pokušali da u nju uključe i teritoriju Republike Srpske čime se čitava priča dodatno komplikuje jer u tom slučaju ni Srbi ne bi pristali na formiranje trećeg entiteta. Iz ovog razloga da bi dobili podršku srpskog naroda za ovu ideju Hrvati bi sasvim sigurno pristali da ne upliću Republiku Srpsku u ovu priču i ne bi ni tražili ustupanje bilo kog dijela Republike Srpske za treći entitet. 

Ostaje nam da o teritoriji trećeg entiteta raspravljamo samo na teritoriji Federacije BiH. Međutim i u ovom slučaju dolazimo do pitanja teritorija i suštinski vraćanja u stanje koje smo imali 1994. godine kada je upravo zbog teritorija i vođen rat između Hrvata i Bošnjaka u BiH. Pošto je Federacija BiH podijeljena na deset kantona imamo situaciju u kojoj veliku većinu stanovništva u pet kantona čine Bošnjaci dok u tri kantona veliku većinu stanovništva čine Hrvati. U ovim kantonima formiranje trećeg entiteta ne bi bilo sporno. Međutim, Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski kanton su mješoviti i blagu većinu u njima čine Bošnjaci. Tako da bi teritorijalna podjela ova dva kantona bila izuzetno složena i jako teško bi bez sukoba obe strane pristale na teritorijalne ustupke. Dok je u nekim lokalnim zajednicama situacija mnogo jasnija i u njima skoro apsolutnu većinu stanovnika čini jedna strana, postoji nekoliko opština i gradova u kojima je situacija takva da nema velike većine i da ih podjednako naseljava bilo jedna ili druga strana. A potpuno smo sigurni da ni jedna ni druga strana ne bi bila spremna da se povuče i prepusti drugoj strani ove opštine i gradove. Da je stanje zaista takvo svjedoči i činjenica da je tokom rata upravo u ovim opštinama i vođen najžešći sukob između Hrvata i Bošnjaka. Iz svega navedenog smatramo da je upravo pitanje teritorija ovih mješovitih opština i najveći kamen spoticanja za formiranje trećeg entiteta.

Iz svega navedenog na kraju možemo zaključiti sljedeće. Trenutno stanje je takvo da je država BiH sastavljena iz dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Hrvati u BiH imaju želju i interes da formiraju treći entitet u kome bi oni predstavljali većinski narod čime bi zadovoljili većinu interesa u državi. Oni su faktički na terenu i imali ovaj entitet u formi Herceg-Bosne za vrijema rata sve do 1994. godine. Tada su uz velike pritiske iz Zagreba odustali od njega i zajedno sa Bošnjacima formirali Federaciju BiH. Ovim činom su sami odustali od svog entiteta. Bošnjaci ne prihvataju ni ovako ustrojenu i organizovanu državu sa velikim nadležnostima koje ima Republika Srpska i smatraju da je potrebno potpuno ukinuti konstitutivnost naroda i ukinuti konsocijativni model demokratije i preći na većinski model. Iz tog razloga su apsolutno protiv formiranja trećeg entiteta i vide ga kao korak dalje u dodatnom slabljenju centralnog nivoa vlasti i davanja više moći nižim nivoima vlasti u odnosu na centralni. Tako da sasvim sigurno u ovom trenutku nisu spremni čak ni da raspravljaju o ovoj ideji i da sagledaju sve pozitivne stvari koje bi ova ideja donijela. 

Najveći problem i prepreku u formiranju trećeg entiteta predstavlja pitanje teritorije na kojoj bi on bio organizovan. Dok određene teritorije ne bi bile sporne jer ih skoro apsolutno većinski naseljavaju Hrvati imali bi veliki problem u dva mješovita kantona u kojima postoji više opština i gradova koji nemaju izrazitu većinu stanovnika jedne od ovih zajednica. A ne vjerujemo da bi jedni ili drugi bili spremni da ove opštine i gradove prepuste drugoj strani. Dovoljno je navesti da je i najveći hrvatski grad Mostar mješovita sredina i da bi čak i u njemu podjela išla jako teško.

Treći entitet je dobra ideja i sasvim sigurno bi riješio mnoge probleme. Naime, kako već imamo tri konstitutivna naroda i dva entiteta, jedna logična i prirodna akcija bi bila da se formira i treći entitet u kome bi imali većinski hrvatski narod. Na ovaj način oni bi imali jedan dio teritorije na kome bi u potpunosti ostvarili svoje interese i samim tim bi u mnogo većoj mjeri prihvatili i državu BiH kao svoju i kao nešto gdje se osjećaju svoji na svome. Trenutno stanje u kome se konstantno preglasavaju od strane Bošnjaka sasvim sigurno utiče da razvijaju odbojnost prema državi u kojoj im se svakodnevno uskraćuju prava i koja se maćehinski odnosi prema njima. 

Što se tiče spornih teritorija mislimo da bi se i tu moglo doći do kompromisa gdje bi određene mješovite opštine i gradovi pripali bošnjačkoj a druge hrvatskoj strani. Međutim, za sada bošnjačka strana apsolutno odbija bilo kakvu raspravu o ovoj temi a tek njeno sprovođenje u djelo je potpuno nerealno očekivati. A država BiH kao konsocijativna demokratija mora da donosi odluke isključivo putem kompromisa i bez bilo kakvog preglasavanja. Preglasavanje i nametanje rješenja su nas odveli u rat devedesetih i sasvim sigurno bi to ponovo bio slučaj ukoliko bi se krenulo u jednostrane akcije i nametanja rješenja. Mislimo da je kvalitetna i argumentovana rasprava na ovu temu najbolje rješenje koje se u ovom trenutku može očekivati do trenutka dok sve strane ne uvide da je određeno rješenje bolje i koje sve prednosti donosi.