Riječ je o neinvazivnom sistemu koji bilježi električnu aktivnost mozga i pretvara je u promjene zvučnog signala.

U istraživanju je učestvovao 41 pacijent sa teškim akutnim oštećenjem mozga, a nakon kratke obuke približno svaki treći uspio je da kontroliše zvuk isključivo moždanom aktivnošću.

Rezultati istraživanja objavljeni su 22. oktobra u naučnom časopisu „Brain“, a istraživački tim predvodio je neurolog Jan Klasen, profesor Univerziteta Kolumbija.

Pacijenti mogu biti svjesni iako ne reaguju

Jedan od najvećih izazova u liječenju pacijenata sa teškim oštećenjima mozga jeste utvrđivanje da li su svjesni, iako ne pokazuju vidljive reakcije.

Neki od njih ne mogu da govore, otvore oči na naredbu ili pomjere ruku, ali njihova moždana aktivnost može pokazivati da razumiju ono što im ljekari govore.

Takvo stanje poznato je kao kognitivno-motorna disocijacija (CMD).

„Istraživanja tokom protekle decenije pokazala su da mnogi pacijenti sa akutnim oštećenjem mozga, koji naizgled djeluju kao da su u komi, zapravo imaju određeni nivo očuvane svijesti, iako ne mogu da govore niti da pomjeraju ruke ili oči“, objasnio je Klasen.

Prethodno istraživanje njegovog tima pokazalo je da približno 15 odsto pacijenata koji ne reaguju na naredbe ima moždanu aktivnost koja ukazuje na očuvanu sposobnost njihovog razumijevanja.

Kako funkcioniše nova tehnologija?

Za razliku od nekih ranijih sistema za povezivanje mozga i računara, nova tehnologija ne zahtijeva hiruršku ugradnju čipa.

Umjesto toga, naučnici koriste elektrode za elektroencefalografiju (EEG), koje se postavljaju na glavu pacijenta.

Sistem funkcioniše tako što pacijent preko slušalica čuje zvučni signal i uputstvo da pokuša da otvara i zatvara šaku.

Računar istovremeno analizira moždane talase i pretvara promjene u električnoj aktivnosti mozga u promjene frekvencije zvuka.

Na taj način pacijent može da utiče na zvučni signal čak i kada nije u stanju da fizički pomjeri ruku.

Svaki treći pacijent uspio da kontroliše zvuk

Naučnici su tehnologiju testirali na 41 pacijentu koji je nakon teškog oštećenja mozga bio smješten na intenzivnoj njezi i nije pokazivao vidljive reakcije tokom kliničkog pregleda.

Nakon kratkog perioda obuke, približno trećina učesnika uspjela je da promijeni frekvenciju zvučnog signala koristeći samo moždanu aktivnost.

Posebno je značajno što su među uspješnim učesnicima bili svi pacijenti kod kojih je drugim testiranjem prethodno utvrđena kognitivno-motorna disocijacija.

Istraživače je iznenadilo i to što su pojedini pacijenti uspjeli da koriste sistem samo nekoliko dana nakon teškog oštećenja mozga.

Ovakvi rezultati ukazuju na mogućnost da određeni pacijenti razumiju naredbe i pokušavaju da ih izvrše, iako to nije moguće prepoznati na osnovu njihovih pokreta.

Mogućnost komunikacije sa porodicom

Klasen ističe da je cilj istraživanja razvoj tehnologije koja bi jednog dana omogućila pacijentima da saopšte osnovne potrebe.

To bi moglo uključivati odgovore na jednostavna pitanja ili davanje informacija o tome osjećaju li bol, glad ili nelagodu.

„Naš interfejs je tek prvi korak, ali pokazuje da bismo u budućnosti nekim od ovih pacijenata mogli da omogućimo da se izraze“, poručio je Klasen.

Istraživači smatraju da je posebno značajno to što se sistem zasniva na EEG tehnologiji, koja se već svakodnevno koristi u jedinicama intenzivne njege.

Time bi budući uređaji mogli biti praktičniji za bolničku primjenu od metoda koje zahtijevaju složeniju opremu ili operativne zahvate.

Tehnologija još ne može da čita misli

Iako rezultati predstavljaju značajan korak naprijed, naučnici naglašavaju da sistem još ne omogućava razgovor sa pacijentima.

U ovoj fazi istraživanja pokazano je da dio pacijenata može namjerno da utiče na jednostavan zvučni signal.

To ne znači da uređaj može da pročita njihove misli, prepozna rečenice ili automatski otkrije šta osjećaju.

Za takvu vrstu komunikacije neophodna su dodatna istraživanja i usavršavanje sistema.

Ipak, mogućnost da pacijent bez vidljivih pokreta uspostavi određeni oblik interakcije sa okolinom otvara važno novo područje u medicini.

Ako buduća istraživanja potvrde pouzdanost i mogućnosti ove tehnologije, ona bi jednog dana mogla pomoći ljekarima i porodicama da lakše razumiju potrebe pacijenata koji trenutno ne mogu da komuniciraju.