Ovo priznanje nije samo zlatni pečat na njegovom dosadašnjem radu, već snažan vjetar u leđa čovjeku čija energija nije samo zarazna, već nježna, inspirativna i suštinski povezana sa svakim tonom koji proizvede.
Simfonija pisaće mašine i filmski snovi
Priča o muzici za film "Poslije zabave", koji prati život pisca Steve Grabovca, počela je sasvim spontano, gotovo filmski. Dok su snimali scenu u kojoj Grabovac preuzima staru pisaću mašinu iz svog romana, Deni je u glavi već čuo ritam.
"Nekako mi je taj zvuk pisaće mašine ostao u glavi. Kada smo kasnije sjedili u jednom kafiću, pitao sam Stefana Tomića, reditelja, šta je zamislio za muziku. Pala mi je na pamet ideja da semplujem mašinu za kucanje. Svi su na to reagovila sjajno," prisjeća se Deni.
Nakon snimanja, studio je postao laboratorija zvukova. Postavio je mikrofon pred mašinu, svaki klik pretvorio u teksturu, prebacio ih na klavijaturu i počeo da gradi atmosferu – od onih sjetnih, tužnijih tonova do poletne melodije koja prati trijumf glavnog junaka.
Dva života, jedna strast
Deni ne krije da je njegov put bio sve samo ne ravan. Cijelu jednu deceniju je živio u dva svijeta: jedan kao vrijedan kuhar u porodničnom restoranu, a drugi kao muzičar koji čim se probudi iz popodnevne drijemke, okreće se instrumentima.
"Ustajao sam ujutro i išao u nabavku za restoran i do 15 časova bio profesionalni kuvar, a nakon toga kada dođem kući legao bih i nakon par sati se probudio kao muzičar. Tada bih svirao, išao na svirke, snimao... sve je tada bilo podređeno muzici, a sutradan ispočetka", prisjetio se "nekadašnjeg života" naš sagovornik.
Iako se svojski trudio da izbalansira ta dva svijeta, umjetnost je bila jača i na kraju, oduvijek izabrana strana. Dok nam je Deni demonstrirao rad u studiju uz melodiju nagrađene numere, pridjetio se trenutaka kada je ovo mjesto bilo surovo ogledalo i namjanje greške.
"Studio te ogoli. Tu nema laži, ako si pogriješio moraš ponovo, dok se ne izbrusi," kaže on, govoreći o periodu kada je 2008. godine kupio prvu opremu. Iako je 2013. zatvorio poglavlje kuharske karijere, prošavši i kroz težak period gubitka oca, upravo tada je upoznao Ninu, ljubav svog života. Uz nju, muzika je konačno zauzela centralno mjesto u njegovom svijetu.
Prekretnica se desila 2019. godine, kada je počeo da snima zvuk na filmskim setovima. Taj posao mu je omogućio da učvrsti veze sa filmskim radnicima, stekne dragocjeno iskustvo i na kraju, sedam godina kasnije, postane filmski kompozitor. To je bila karika koja je nedostajala, trenutak kada se njegovo bogato muzičko iskustvo konačno spojilo sa filmskom industrijom.
Samouk u svijetu kalupa
Za Danijela, škola često nije bila mjesto gdje se muzika "osjeća", već mjesto gdje se djeca stavljaju u kalupe. Sa sedam godina je odustao od gitare jer ga nisu zanimale "knjige sa linijama", ali skoro deset godina kasnije, vratio se instrumentu sa mnogo više svjesnosti.
Danas vlada gitarom, saksofonom, basom, klavirom, bubnjevima... čime sve ne! Pitate se kako? Sve je postigao samoukim radom, oslanjajući se na prijatelje, kolege i čistu ljubav. Njegova harizma leži u toj širini, svirao je rege, hip-hop, džez... Svi ti žanrovi su ga gradili, obogatili njegovu harmoniju i melodiju, čineći ga muzičarom koji danas "čuje" muziku dublje i šire.
A saksofon? Iako ga svira već 20 godina, trenutak odluke i danas nosi posebnu čar. Sjeća se 2005. godine, šetnje ulicama Atine, grada u kojem je rođen, sa očevim prijateljem. Dok su prolazili pored jednog izloga, ugledao je plakat sa tim muzičkim instrumentom i tiho izgovorio: "Volio bih da sviram ovaj instrument."
Bio je tu i jedan solo na saksofonu u pjesmi "Ako znaš bilo što", grupe Azra, kao posljednji "vjetar u leđa" koji je pretvorio želju u životni poziv.
Muzika kao porodična nit
Njegov dom je ispunjen zvukovima, a najljepša inspiracija je dvogodišnja kćerka za koju već radi album, a planira da te kompozicije budu dio njegovih budućih projekata. Uz to, tu je i njegova nezaobilazna Nina.
"Moja supruga Nina obožava muziku kao i ja. Spontano smo postali DJ i saksofon duo DeNina, nešto što rijetko ko na našim prostorima radi. Sada, kako je kćerka malo porasla, vraćamo se na taj put," priča Deni sa osmijehom.
Na kraju razgovora, Deni upućuje važnu poruku medijima i institucijama. Umjetnici ne mogu stvarati ako su primorani da se bore za puko preživljavanje radeći druge poslove.
"Ko može da zamisli svoj život bez muzike, filma ili neke divne slike koja visi na zidu? Umjetnici su ti koji to stvaraju. Potrebna nam je podrška da se naš glas čuje, jer bez umjetnosti, svijet bi bio mnogo praznije mjesto. Ako umjetnik mora da obezbijedi egzistenciju na drugom mjestu, on teško može da se ostvari kao umjetnik u punom kapacitetu," zaključuje on.
Danijel Deni Karalić je dokaz da kada iskreno voliš ono što radiš, granice ne postoje. Grad na Vrbasu može biti neizmjerno ponosan što u svojoj duši, u ušuškanoj kući koja čuva uspomene, krije autentičnog stvaraoca, čovjeka čija umjetnost nije samo lokalna dragocjenost, već univerzalni jezik koji putuje iz banjalučkog studija pravo do srca svjetske kinematografije.
Iako je ova nagrada iz Njujorka kruna dosadašnjeg rada, ona je tek uvertira za sve ono što domaći muzički mag tek treba da nam podari ostavljajući neizbrisiv trag u vremenu koje dolazi.
Komentari (0)